Bombardiranje grada Nagasaki, Japan 09.08. 1945. godine, za vrijeme 2. Svjetskog rata.
Samo 3 dana nakon atomskog napada na Hirošimu, vojska SAD-a izvodi i drugi napad atomskom bombom u 2. Svjetskom ratu, ovaj put na grad Nagasaki. Svakako vrijedi spomenuti da je Nagasaki bio sekundarni cilj, jer je plan napada bio izbacivanje A-bombe na grad Kokura, koji se nalazi malo sjevernije.
Plutonijska bomba “Fat Man” trebala je eksplodirati iznad grada Kokura, a po svojim specifikacijama bila je jača od prethodno izbačene bombe “Little Boy” koja je sravnila Hirošimu. Ipak, slijedom događaja povijest je ispisana na malo drugačiji način. Umjesto grada Kokura, drugi grad u povijesti koji je pretrpio atomski napad bio je Nagasaki. Ujedno, Nagasaki je i posljednji grad bombardiran atomskim naoružanjem. Nagasaki (za razliku od Hirošime) nije pretrpio potpuno razaranje, jer je jedan dio bio prirodno zaklonjen padinama neravnog terena na kojem se grad razvio. Ovo nikako ne umanjuje posljedice koje su uslijedile nakon eksplozije Atomske bombe, ali je činjenica da je grad jednim dijelom bio sačuvan od razornih valova koji su uslijedili nakon eksplozije.
Na fotografiji se vidi prethodno završeni napad na Hirošimu, koji je uspješno izveden 06. augusta, nakon čega slijedi planirana akcija, izbacivanje A-bombe na grad Kokura, 09. augusta 1945. godine. Zbog niza tehničkih poteškoća, i loših vremenskih uvjeta, glavni cilj nije uspješno napadnut, nego je atomska bomba “Fat Man” izbačena i detonirna iznad grada Nagasaki. Spletom okolnosti, grad Kokura je izbjegao uništenje, ali na nesreću svih stanovnika Nagasakija.
Za daljnje bombardiranje (nakon napada na Hirošimu) nije bilo potrebno odobrenje tadašnjeg predsjednika SAD-a, jer je Harry S. Truman već 25. srpnja odobrio korištenje atomskih bombi prema potrebama i mogućnostima vojske.
Planiranje napada na grad Kokura
Od samog početka akcije (napada na Kokuru) pojavili su se različiti problemi.
Zapovjednik major Charles W. Sweeney naredio je naoružavanje (pripremu) bombe u zrakoplovu već 10 minuta nakon polijetanja, da bi se kabina pripremila za jaki uspon na potrebnu visinu letenja. Loše vrijeme, munje i oblaci, otežavali su navigaciju, a zrakoplov je svakako morao biti na većoj visini – da bi se skrio od neprijateljske paljbe.
Novinar New York Timesa, William L. Laurence, koji se nalazio u drugom zrakoplovu (u pratnji) vidio je svjetlucanje (statički elektricitet) po rubu zrakoplova, zbog čega se pojavio strah od slučajnog detoniranja atomske bombe u zraku.
Za vrijeme leta, zapovjednik Sweeney je uočio manji kvar na zrakoplovu, zbog čega je bilo nemoguće iskoristiti dodatne zalihe goriva. Taj problem je znatno utjeco na daljnji razvoj događaja, i na odluke koje su kasnije donesene.
Kada su zrakoplovi stigli iznad primarne mete (grad Kokura), ciljanje je bilo gotovo nemoguće zbog gustih oblaka koji su zaklonili metu. Bombarderi B-29 su kružili iznad grada, ali bezuspješno. Nisu mogli naciljati grad, a nakon drugog preleta već se aktivirala i protuzračna obrana japanske vojske u gradu Kokura.
Akcija se zakomplicirala do te mjere da se odustalo od primarnog cilja. Kukura više nije opcija, pa su bombarderi B-29 krenuli južno prema sekundarnom cilju – Nagasaki. Osim promjene cilja napada, bombarderi su (uslijed nedostatka goriva) morali ići ka rezervnoj opciji za slijetanje – u zračnu luku Okinawa.
Vraćajući se u bazu, bombarderi su preletjeli grad Nagasaki, koji je također bio skriven ispod oblaka. U posljednji trenutak, kapetan Kermit K. Beahan, uočio je stadion kroz oblake te je ispustio bombu. Točno u 11:02 sati po lokalnom vremenu, na visini od 500 metara, iznad grada Nagasaki eksplodirla je A-bomba Fat Man. Prema procjenama, jačina ove eksplozije iznosila je 21 kilotonu, što je čak 40% jače od eksplozije atomske bombe iznad Hirošime.
Ipak, sami grad Nagasaki je osjetio manje razaranje nego Hirošima. Iako je bomba eksplodirla točno između dva glavna cilja u gradu (Mitsubishi Steel i Arms Works na jugu, te tvornici torpeda Mitsubishi-Urakami Torpedo na sjeveru), šteta za sami grad bila bi daleko veća da je bomba eksplodirala nešto južnije.
Konfiguracija terena na kojima se grad razvio poslužila je kao prirodna zaštita od udarnih valova, toplinskog i radioaktivnog zračenja. Mnoge su ceste, dijelovi željezničkih pruga, te električne i komunikacijske mreže ostale sačuvane.
Čak je i svjetska pažnja prema ovom događaju znatno manjeg dometa, od onog događaja iznad Hirošime, koji se dogodio 3 dana prije. Moguće zbog šoka kojeg su doživjeli u Japanu. Zanimljivo je spomenuti da vojni vrh nije znao za razaranje Hirošime, sve dok predsjednik SAD-a nije dao objavu u radio obraćanju. Trebamo spomenuti da je napad na Hirošimu bio prvi atomski napad u povijesti ratovanja, da se plan odvijao u tajnosti, kai sami napad. Japanski vojni vrh nije bio upoznat sa razaranjem, čak i kada su primijetili potpuni nedostatak komunikacije sa vojnim i civilnim službama u tom gradu. Sve radio stanice prestale su sa emitiranjem, i sva je komunikacija bila prekinuta. Zapravo je prva potvrda atomskog djelovanja stigla od samog predsjednika SAD-a, koji se obratio svojim sunarodnjacima.
Točan broj poginulih od direktnog djelovanja A-bombe nije poznat, ali se procjenjuje da je u prvom trenutku eksplozije poginulo oko 40.000 ljudi. Više od 60 tisuća ljudi je lakše ili teže ozlijeđeno, a broj poginulih do siječnja 1946. godine popeo se na 70 tisuća.
Dan nakon napada na Nagasaki, 10.08. 1945. godine, japanski car Hirohito primorao je vojni vrh Japana da objave bezuvjetnu predaju.
