Hutovo se odužilo generalima Bobetku i Matijašu za nemjerljivi doprinos u obrani ovih prostora izradivši njihove biste kao neizbrisivi znak zahvalnosti budućim generacijama.
Ove godine su spomenutim bistama dodali i bistu još jednom velikanu iz naše slavne prošlosti, vojvodi don Ivanu Musiću, koji je zadužio čitavu Hercegovinu u jednom od najsudbonosnijih razdoblja njezine povijesti, Hercegovačkom ustanku 1875.-1878. godine.
Bistu su otkrili načelnik Dragan Jurković i Nikola Konjevod.
Nakon više od pet stoljeća krvavog robovanja Turcima, stao je na čelo ustanka Hrvata koji je 1875. godine planuo u Hercegovini. Svojom je mudrom politikom i velikom hrabrošću ne samo oslobodio Hercegovinu od Turaka nego je spasio od novog neprijatelja, Crne Gore, koja je kao i u Domovinskom ratu predstavljala veliku opasnost da ovaj narod ropstvo Turcima zamjeni ropstvom novom, ništa manje opasnom, tuđinu. Stvorio je prvi oslobođen teritorij u Bosni i Hercegovini, zvan Vojvodina donja Hercegovina, a koja je bila velik doprinos borbama za konačno oslobođenje od Turaka 1878. godine.
Hutovo je u spomenutoj borbi odigralo osobito veliku ulogu, posebice u pripremim fazama.
Upravo se u Hutovu o Spasovdanu 1875. godine održala prva skupština u kući Iviše Konjevoda, sina Miškova te je pao dogovor da se ustanak za oslobođenje od Turaka bezuvjetno pokrene. Ključnu ulogu na skupštini odigrali su glavari hutovskog i okolnih područja: bili su to uz Ivišu Konjevoda i Đuru Stojanović – Vukorepa i Lovro Maslać i Vidoje Raič, knez Donjeg Hrasna, Grga Konjevod, knez s Pušišta, Nikola Putica , knez iz Čarića, Miho Ljuban iz Donjeg Hrasna (Bajovaca) Andrija Raič iz Dračeva i drugi.
Skupština se, prema opisu suvremenika pjesnika i povjesničara o ustanku Nine Buconjića, odvijala ovako. Kućni domaćin Iviša postavio je upit u brizi za sudbinu naroda: „Hoće li Dalmacija primit našu čeljad ako to bude trebalo?“ Na upit je odgovorio izaslanik sa Trebinje, Đuro Kriste s Pećine zvani Pećko: „Koliko ja znam, ne samo da će primit naša čeljad biti primljena do potrebe, nego bi joj se odmah počelo davati što za uzdržavanje.“
Domaćin je onda pridodao: “Eto hvala Bogu, bilo bi lasno za čeljad, ama je meni žao i ljanjika (pčelinjak) sa 208 ulišta“. Knez Čarića Nikola Putica iz Prapratnice mu dobaci: „E Konjevode, kad žališ ljanjika, ne bio nas ni zvati na ovo vijeće.“
Domaćin nastavlja: „E pa taman, kad nećemo biva žaliti svog života, nećemo vala žaliti ni imanja.“ Nakon duljeg vijećanja upita Putica: „Kako ćemo se mi sada razrediti pametno?“
Maslać mu odgovori: „Najbolje bi bilo da skupimo čete, pa ti hajde sa Zažapcima u Žabu planinu, a ja ću s Hrašnjanima u Gornje Hrasno. Tim ćemo preplašiti Turke, a do zgode koga i okrvavit, ako bi koji po čemu zašo k nama. Osim toga treba češće da se nalazimo oko glavnih puteva…“
Nu mahom se usprotivi domaćin i okresa svima: „Ako je istina što reče Pećko, ja bih bez ikakve tajne otvoreno skupljao ljude, slao ih na glavna mjesta, neka puška pukne, što prije to bolje. S toga velim, da odmah pozivamo narod pod oružje. Pa ko ne bi htio pod pušku drage volje, treba mu zaklati vola, zapaliti pojatu ili kuću nad glavom, pa će ići i ne htijući.“
Ovaj govor svi odobriše i po njemu da se radi.
I tako puče prva puška na Krupi i započe Hercegovački ustanak 19. lipnja 1875. godine. Tako piše Nino Buconjić, suvremenik događaja. Ivan Vukorep bio je visok, jak neustrašiv, kako su o njemu pričali stari ljudi pa je kao takav izabran za barjaktara među ustanicima vojvode don Ivana Musića. Nino Buconjić u knjizi: „Ustanak u Hercegovini“, donosi kako je su on i njegovi sudrugovi poginuli u sukobu s Turcima 19 lipnja 1875., na Krupi.
Turci su noću nečujno čamcima prešli Krupu i zauzeli Vardu kod Sjekosa. Predaja koja je sačuvana u obitelji glasi: „Ustanici koji su čuvali stražu u kući blizu mosta na Krupi pošalju Stanka Nokovića zv. Kokezu da izvidi da ih Turci ne bi opkolili, ali je bilo prekasno, on je jedva umakao živ u Popinu. Izađe Stojan Konjevod da vidi što je, kad Turci pred vrata. Stojan se vratio i uspio samo reći: Evo Turaka. U isti čas Turčin zgrabi za struku koju je Stojan nosio prebačenu preko ramena. Pušta Stojan struku i to ga spasi te je uspio umaknuti. Jedan od ustanika je uspio skočiti u Krupu uhvatio se za vrbu, a Turčin reče: „Odnese ovoga voda“. Ostali odgovoriše Turcima vatrom, ali vidjevši da su opkoljeni, potegnuše noževe, te mašući desno i lijevo pane mrtav jedan od Turaka, a posječe ga Vidoje Mustapić, a drugog, Salihagu Ćemalovića iz Mostara, rani Ivan Stojanović-Vukorep. Nu i njih dvojica u isti čas padoše, a uz njih još Gašpar Njavro i Nikola Mustapić. Poginuo je i Vice Ivanov Burum na Krupi iz Popovskog bataljona.
Sahranjeni su tek 01. kolovoza, u blizini pogibije jer Turci nisu prije dozvolili. Za grob koji je oštećen kada je probijana željeznička pruga (1897.-1901.) sada se ne zna.
U blizini njihove pogibije kod „Kuline“ podignut je spomenik 19. lipnja 1996. godine, da generacijama svjedoči da se Hrvati donje Hercegovine prvi digoše protiv turskog ropstva. Tu se tradicionalno poslije sv. mise polažu vijenci i pale svijeće njima i svim drugim žrtvama ustanka. Ustankom su Hrvati omogućili brži ulazak austro-ugarske vojske u BiH, ali Monarhija nije tim Hrvatima odala zahvalnost nego ih je ponižavala kao i međunarodna zajednica u zadnjem Domovinskom ratu.
Bista Vođi ustanka vojvodi don Ivanu Musiću bit će trajni spomen na junaštvo naših predaka i njihov doprinos i žrtvu da se nakon više od pet stoljeća oslobode turskog ropstva.
Objava U Hutovu postavljena bista vojvodi don Ivanu Musiću pojavila se prvi puta na Neum.online.
