Zlatko Dalić, tada trener Al Aina iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, dao je 20. listopada 2016. godine intervju Večernjem listu. Imate li ambicija vratiti se u Europu, pitali smo tada Dalića stacioniranoga u Perzijskom zaljevu.
– Nisam tip koji traži kruha preko pogače. Zadovoljan sam ovdje, imam dobre uvjete, izgradio sam si imidž, usto sam cijelu godinu u kratkim hlačama i natikačama. U Europu mi se ne ide, u Hrvatskoj bih, bude li se otvorila prilika, bio zainteresiran samo za poziciju izbornika. Ali neću još dugo biti trener, sigurno ne još deset godina. Možda vam to zvuči neobično, ali uskoro će mi biti dosta tog stresa, napora, nervoze koju nosi trenerska klupa – dao je Dalić iznenađujući odgovor, i ne sluteći kakav mu se rollercoaster sprema u nadolazećim godinama.
Danas, nepunih sedam godina nakon finala azijske Lige prvaka, Zlatko Dalić sjedi u svojoj rotterdamskoj bazi ovjenčan aureolom najvećega hrvatskog, ali i jednoga od najznačajnijih europskih izbornika moderne nogometne ere.
Ako mu zaista bude svega dosta i umirovi se 2026. godine, Dalićev opus s Hrvatskom bit će tema opširne znanstvene analize: kako je jedan trener, koji nije bio veliko nogometno ime, u kontinuitetu uspio nizati medalju za medaljom s reprezentacijom koja je prije toga gutala izbornike, ne ostvarivši u svojim najboljim godinama značajan, dojmljiv rezultat.
Evo samo primjera Luke Modrića: on je bio zvijezda u Real Madrida i 2014. godine, kada je bio 28-godišnjak, uza sebe je imao Ćorluku, Lovrena, Rakitića, Brozovića, Mandžukića, Perišića…,. a sa SP-a u Brazilu vratio se pokisao i izbačen u prvom krugu. Slična priča zbila se i na Euru 2016. u Francuskoj, kada je objektivno moćna Hrvatska bila skončala svoj nastup u osmini finala. I tada je 30-godišnji Modrić bio europski prvak s Realom, a u reprezentaciji je imao iste spomenute suigrače.
Skratimo priču: unatoč svom svojemu talentu i potencijalu, raskoši i zvučnosti imena, Hrvatska je tek dolaskom Zlatka Dalića za izbornika postala nogometni div.
A taj kontinuitet uspjeha koji je došao s tim Livnjakom uključuje doista široku lepezu znanja: uz neophodnu trenersku oštroumnost i inteligenciju, uspješnoga izbornika najviše određuju njegove socijalne vještine. Ona sposobnost uvjeravanja grupe da ga slijedi, i to specifične skupine pojedinaca koja je već potrošila već trojicu izbornika. Zar mislite da je dotadašnjem Varteksa, Slavena Belupa, Rijeke i Dinama iz Tirane, bilo lako preuzeti i zadobiti povjerenje nogometaša Real Madrida, Intera, Barcelone, Bayerna, Liverpoola, Juventusa… okupljenih pod istim krovom, sve odreda duboko uronjenih u svoju veličinu?
A Dalićeva sposobnost prilagođavanja, pa onda i sposobnost transformiranja u karizmatičnoga lidera kojega bespogovorno slijede svi, jednako je vrijedna kao i njegov sportski rezultat. Dalić psiholog i sociolog jednako je izvrstan kao i Dalić trener.
Osobina vrhunskoga trenera svakako je i njegova sposobnost obuzdavanja vlastitoga ega, onoga uvjerenja da je ‘pametniji i od samoga sebe’, na kojemu treneri često padaju. Zašto ne pitati Ladića, Mandžu, Olića ili Ćorluku ako oni nešto vide bolje od mene, s lakoćom pristaje Dalić znajući kako od korisnoga savjeta može samo trenerski profitirati, a istodobno i dati važnost ljudima kojima se okružio. Time se, naravno, jača i kohezija unutar stožera, a možda se iz toga kruga rađa i budući izbornik.
Finale Lige nacija je pred vratima, pa i ne čekajući njegov ishod, nemamo što čekati s rezimeom blistave Dalićeve šestoljetke. Dakle, Hrvatska je tek peta europska nacija koja se plasirala u finale Lige nacija, nakon Portugala, Nizozemske, Francuske i Španjolske. Hrvati su jedna od samo devet europskih nacija koje su se od 2019. godine plasirale na Final Four Lige nacija. Na njemu, primjerice, nikada nije bilo četverostrukih svjetskih prvaka Nijemaca, ni nekadašnjih europskih prvaka Grka i Danaca. Pa ni Šveđana, Čeha, Poljaka, Mađara, Ukrajinaca…
Večernji.ba
