Svjetski dan mentalnog zdravlja majki obilježava se prve srijede u svibnju. Otkud potreba za tim?
Istraživanja pokazuju da svaka peta žena ima probleme psihičkog zdravlja tijekom trudnoće ili do 12 mjeseci nakon porođaja. Najčešće se javljaju sljedeće poteškoće:
*depresija u trudnoći i nakon porođaja kod 12 – 18 % žena (Nakić Radoš i sur., 2013.);
*izražena anksioznost ili neki oblik anksioznog poremećaja, poput straha od porođaja kod 15% prvorotkinja (Jokić-Begić i sur., 2014.);
*svaka četvrta žena doživi traumatsko iskustvo porođaja (Nakić Radoš i sur., 2018.);
*3% žena doživi posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) nakon porođaja (Yildiz i sur., 2017).
Osviještenost javnosti, samih trudnica i majki i njihove bliže okoline, preslaba je.
Žene ne prepoznaju simptome, a ako ih i prepoznaju strah ih je potražiti pomoć zbog stigmatizacije, vjeruju da će okolina smatrati da su loše majke, ili osjećaju sram i krivnju jer „majčinstvo je najprirodnija stvar na svijetu i sa mnom nešto nije u redu ako se ovako osjećam“, te i same povjeruju da su nekompetentne majke.
Ovakva stanja narušavaju kvalitetu života majke i njezino mentalno stanje, što pak utječe i na razvoj djeteta. I partneri mogu doživljavati neke od ovih simptoma, dakle narušeno je cjelokupno obiteljsko funkcioniranje. Samo mali broj majki zaista potraži pomoć, a problem se rijetko riješi sam od sebe.
Što možemo učiniti?
Prvo, biti podrška, u vidu razumijevanja i suosjećanja, ponuditi pomoć u praktičnim obavezama oko djece i kućanstva, koje često majke same obavljaju. Kada pitamo „kako si“ pitati s istinskim zanimanjem, te razumjeti sva stanja i emocije, bez osuđivanja.
Također, ukoliko je potrebna stručna pomoć, ne prepustiti odliku o tome samoj majci, koja se vrlo vjerojatno tada bori sa samookrivljavanjem i teško nalazi izlaz iz tog začaranog kruga.
Za majke koje se nose s raznim postporođajnim poteškoćama, važno je da znaju da gotovo 90% žena doživi period postporođajne tuge (tzv. baby blues) uslijed promjene životnih okolnosti, velikog stresa, hormonalnih promjena, umora i iscrpljenosti. Iz mog iskustva, mnoge majke najviše brine to što se ne mogu odmah adekvatno povezati s bebom i često se zbog toga osjećaju loše. Komentari poput: „čim vidiš bebu zaboraviš svu bol poroda“, „umor i iscrpljenost nestaju kada uzmeš bebu u naručje“, „ljubav koju osjećaš daje ti snage za sve“, „dojenje je najljepša stvar na svijetu, ne razumijem zašto ti je teško“ i sl., iako izrečeni u najboljoj namjeri, zaista ne pomažu. Oni sigurno vrijede za neke majke, ali za mnoge koje sam upoznala i s kojima sam radila – ne vrijede. Ne pomažu. Vode do zaključka – samo meni ovo ne ide i samo ja nisam dobra majka. Bol ne nestaje samo tako, umor i brige ne nestanu, dijete je velika odgovornost i potrebna je energija da mu majka pruži sve što mu je potrebno. Je li to znak da je loša majka? Nipošto, samo da je dala sebe i preko svojih granica. To treba osvijestiti, sebi priznati, te naći nekoga tko će je istinski čuti i razumjeti te joj pomoći.
Biti majka nije zahtjevno samo u postpartumu, nego i kroz cijeli period odrastanja djeteta. Majčinstvo doživljavam kao najzahtjevniji posao za koji nas nitko nije pripremio. Način života uvelike se promijenio u posljednjim godinama pa često dolazi i do nerazumijevanja među različitim generacijama vezano za samu ulogu majke. Danas majke većinom rade puno radno vrijeme, te balansiraju poslovni i osobni život sa obiteljskim. Negdje sam pročitala – od žena se očekuje da budu tako dobre majke kao da nemaju posao; da budu uspješne na poslu, kao da nisu majke; te da izgledaju kao da niti su majke niti zaposlene. Rekla bih da ima istine u tome i da je ovo vrijeme jako zahtjevno za majke, stoga je važno da o tome pričamo, da se osvještavamo i razumijemo te pružamo podršku.
Od neizmjerne važnosti smatram i skretanje pažnje na očinsku ulogu u obitelji i njezinu važnost za cjelokupno funkcioniranje obitelji. Percepcija očinske uloge također se promijenila kroz zadnjih nekoliko generacija, na bolje, no vjerujem da ima još dosta prostora za osvještavanje i napredak u tom pravcu. Majčinska i očinska uloga nije ista, i to je u redu, no trebamo uključene očeve, one koji nisu samo „hranitelji obitelji“, one koji su tate u pravom smislu te riječi, a ne „čuvari djece dok mame nema“, oni koji grade odnos sa svojom djecom jer to usrećuje njih i pozitivno utječe na njihovu djecu. U takvom partnerskom i roditeljskom odnosu i majke imaju puno manji teret na leđima, takve su obitelji sretnije, a djeca imaju daleko veću šansu da izgrade zdravu i funkcionalnu ličnost.
Za kraj, ne težimo savršenstvu. Savršen roditelj ne postoji. Postoji samo onaj koji promišlja o sebi, pokušava raditi na sebi u smislu da razumije, oprašta sebi, pokuša napredovati. Onaj koji svoju djecu osluškuje, pokuša razumjeti njih, njihove emocije, postavlja granice i pruža uvjete za razvoj. No, da bi roditelj razumio emocije djeteta, treba prvo razumjeti svoje emocije i pobrinuti se za njih.
Drage mame, niste same, važno je da razumijete da je u redu ako prolazite kroz teške periode. Tražite podršku i pomoć, partnera, okoline, prijateljica, obitelji, ako treba i stručne osobe.
Najvažnije od svega trebate znati – niste sebične kada se brinete za sebe. Neproživljen, ili teško proživljen život roditelja, ogroman je teret na leđima djeteta. Ipak ste vi najvažnije osobe u životu svoje djece. Pobrinite se za sebe, i djeca će vam biti zahvalna na tome.
Silvija Jurčević,
psihologinja, psihoterapeutkinja, mama
Tomislavcity
Objava „Mama, kako si ti?“ – Svjetski dan mentalnog zdravlja majki pojavila se prvi puta na Tomislav City.
