Održane su od 8. do 19. februara 1984. u Sarajevu u tadašnjoj Jugoslaviji. To su bile prve zimske i druge olimpijske igre održane u nekoj komunističkoj državi nakon XXI olimpijskih igara, održanih 1980. u Moskvi. Na Igrama su u šest sportova nastupila 1.272 takmičara iz 49 zemalja (998 takmičara i 274 takmičarke).
Izbor Sarajeva za grada domaćina XIV zimskih olimpijskih igara objavljen je 18. maja 1978. tokom 80. sjednice Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) u Atini. Gradovi protivkandidati bili su japanski Sapporo i švedski Göteborg. Nakon dva kruga glasanja Sarajevo je većinom glasova dobilo organizaciju ZOI 1984.
Sarajevo je tada proživljavalo razvoj u svim sferama i stvorena je pozitivna društvena klima.
Ono po čemu će sarajevske Olimpijske igre ostati zapamćene je snijeg koji je pao noć pred svečano otvaranje igara. Učenici Prve i Druge gimnazije rukama su tada skidali snijeg sa stolica na stadionu, kako bi se otvorenje odvijalo bez problema.
Zimske olimpijske igre održane u Sarajevu ukupno su koštale 141.647.000 dolara, a završene su sa suficitom od 12.000.000 dolara, te su bile prve Olimpijske igre završene sa suficitom. Sve prethodne su imale dugove i mnogi gradovi su imali poteškoće da pokriju troškove.
Prodato je 640.000 karata, a pratilo ih je 7825 novinara i 760 redakcija.
Najuspješnije države bile su tadašnje Istočna Njemačka (devet zlatnih, devet srebrenih i šest bronzanih medalja) i SSSR (šest zlatnih, 10 srebrenih i devet bronzanih medalja).
Prvi problem je bio i prije igara, naime prema pravilima MOK-a visinska razlika između starta i cilja spusta treba biti minimalno 800 metara. Pošto je vrh Bjelašnice na visini od 2067m, cilj dole u ravnini na 1273, falilo je par metara. Na vrhu Bjelašnice izgrađen je jedan objekat, a spustaši su upravo startali sa krova tog objekta, tj. sa visine od 2076m. Tako se dobila potrebna visinska razlika od 800 metara, tj. tačno 803 metra.
Drugi problem je bio mnogo teži i nije bio pod uticajem čovjeka. Kao što znamo, Bjelašnica je poznata kao nepredvidiva i vrlo surova planina, a rijetki su dani kada na vrhu ne puše jak vjetar i kada je vidljivost na normalnom nivou.
Zemlja domaćin nikada u istoriji Igara nije ostala bar bez jedne medalje, a strah da baš mi ne postanemo izuzetak koji čini pravilo je bio velik. Realno, jedino smo u veleslalomu i slalomu u muškoj konkurenciji, kao i u ski skokovima mogli očekivati medalje. Kao što je tih dana sve išlo nama u korist, tako je nekako kao logičan sled okolnosti došlo da već u prvoj muškoj trci osvojimo medalju!
Da, do kraja igara možemo potpuno uživati. Jure Franko je bio četvrti nakon prve vožnje, drugu je odvezao u najboljem vremenu i sasvim zasluženo obradovao cijelu državu, od Vardara pa do Triglava. Sarajevo je taj dan naprosto „poludilo“, velika fešta je bila na dodjeli medalja ispred Skenderije, a osmijeha Jure Franka sa dodijele medalja, sa sjetom se sjećaju apsolutno svi.
U legendu je odavno ušao transparent koji se pojavio tada, „Volimo Jureka, više od Bureka“. Kao i Samaran, ni Jure nije zaboravio svoje Sarajevo. Na olimpijsku trku veleslaloma u Torinu 2006. lično je došao i poveo tridesetak dječaka i djevojčica iz Sarajeva.
(O. Švrakić)
hayat.ba