Sticajem nesretnih okolnosti (autogol protiv Barcelone na Nou Kampu), već poslije godinu dana morao je da napusti Santijago Bernabeu i da se preseli u Osasunu.
Španski mediji nisu imali milosti prema stasitom Kragujevčaninu, koji je odmah po završetku karijere odlučio da se povuče iz javnosti i da pronađe mir u rodnom Ilićevu.
Poslije 30 godina šutnje, riješio je da otvori dušu reporteru Anadolije i da otkrije najzanimljivije detalje iz svoje bogate karijere:
- Meni ni dan danas nije jasno kako sam dao autogol protiv Barcelone. Neko je centrirao sa desne strane, golman Jaro se javio da će izaći na loptu, ja sam loše postavio glavu i umjesto da je izbacim u korner, ona je završila u mreži. Cijeli stadion je skandirao moje ime u pežorativnom smislu i to mi je najbolniji trenutak u karijeri. Tu je definitivno završena moja priča s Realom, jer je predsjednik Mendoza poslije utakmice insistirao kod trenera Tošaka da me više ne stavlja u tim. Čak je u nekim intervjuima aludirao da sam namjerno postigao autogol, vjerovatno pod pritiskom javnosti. Nisam gubio nadu i dolazak Radomira Antića u finišu sezone uspio je nekako da me vrati iz mrtvih.
Njihova saradnja u Realu nije trajala dugo.
- Antiću sam se požalio da od dolaska u Madrid nisam imao normalne pripreme. Dao mi je dvije nedjelje da se spremim i obećao mi da ću igrati sve utakmice do kraja sezone. Tako je i bilo. Preporodio sam se i u dva navrata su me birali u idealni tim španske La Lige. Namjestilo se da posljednju utakmicu u dresu Reala odigram u pretposljednjem kolu šampionata protiv Barcelone. Pobijedili smo sa 1:0, bio sam među najboljima na terenu i domaća publika me je ovacijama ispratila u svlačionicu. To mi je bila najljepša moguća satisfakcija za sve što sam doživio pod vođstvom Tošaka, Di Stefana i Kamača. Realu sam kasnije kao član Osasune dao gol, što mi je takođe veoma prijalo, bez obzira na ubjedljiv poraz u toj utakmici – prisjeća se Spasić svoje turbulentne karijere u madridskom velikanu.
Istakao je da je Ivica Osim bez dileme najbolji trener s kojim je sarađivao u karijeri.
- Kod njega je svaki detalj bio na svom mjestu i tačno se znalo šta je čiji zadatak. Dokazao je da reprezentaciju ne čini 11 najboljih igrača u zemlji, već grupa momaka koja se najbolje uklapa u taktičke zamisli selektora i koja kao kolektiv funkcioniše besprijekorno. U mene je imao maksimalno povjerenje čak i u periodu kada sam sklonjen iz prvog tima Reala. Nevjerovatno zvuči podatak da od debija protiv Švajcarske u avgustu 1988. godine, nisam propustio nijednu utakmicu u dresu s državnim grbom. Povezao sam 30 nastupa u samo tri godine i bio jedan od rijetkih koji je na Svjetskom prvenstvu u Italiji odigrao svih 480 minuta. A onda sam zbog žutih kartona izostavljen sa spiska za duel s Austrijom u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo i nikada me više nisu pozvali u reprezentaciju – rekao je Spasić.