Aleksa Šantić – Pjesnik koji je ovjekovječio Mostar u svojim stihovima.
Mostar je oduvijek bio bogat mnogim talentovanim književnicima. Jedan od najpoznatijih je Aleksa Šantić. Rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru. Imao je dva brata Jeftana i Jakova i sestru Persu. Potiče iz trgovačke porodice koja ga nije podržavala u pisanju.
Nakon završetka trgovačke škole u Ljubljani i Trstu vraća se u Mostar. U periodu između 1905. i 1910. nastaju neke od njegovih najljepših pjesama.
Šantićevu poeziju karakterišu snažne emocije tuge, ljubavi i prkosa.
Aleksa Šantić je najviše ostao zapamćen kao pisac ljubavnih pjesama, od kojih je najpoznatija ”Emina”.
U ljubavnoj poeziji osjeti se uticaj sevdalinke (ljubavne pjesme). Također vrlo čest motiv bio je i čežnja.
Osim pisanja ljubavne poezije, nekoliko svojih djela posvetio je svom zavičaju kao npr. pjesma ”Moja otadžbina”. U pjesmama ”Ostajte ovdje” i ”Hljeb” opisuje odlazak iz svoje domovine u neku drugu, tuđu državu.
Često je naglašavao patnju i borbu srpskog naroda kao u pjesmi ”Mi znamo sudbu”.
Neke od brojnih poznatih pjesama su: „Hasanaginica“, „Na starim ognjištima“, „Anđelija“, „Nemanja“ , „Pod maglom“ , „Ne vjeruj“, „Pretprazničko veče“, „Što te nema?“ , „Veče na školju“ i „O klasje moje“
Bio je saradnik s brojnim časopisima kao što su ”Golub” ; ”Bosanska vila” ; ”Javor” ; ”Otadžbina” .
Također, bio je predsjednik Srpskog pjevačkog društva ”Gusle” gdje je upoznao značajne književnike tog vremena (Svetozar Ćorović, Osman Đikić, Jovan Dučić i mnogi drugi). Zajedno sa Atanasijem Šolom i Jovanom Dučićem 1896.godine osnovao je književni časopis ”Zora”.
Umro je od teške bolesti tuberkuloze 2.februara 1924. godine u Mostaru. Tradicionalno se održavaju jednom godišnje Šantićeve večeri poezije.
Šantićeva Emina
Aleksa Šantić predstavlja jednog od najpoznatijih književnika svog doba. Najviše je ostao upamćen po pjesmi ”Emina” koju su mnogi opjevali.
Emina je imala samo 14 godina kada je Aleksa ugledao. Zanimljivo je da Šantić nikada nije razgovarao sa Eminom.
Priča o Emini
U blizini kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je često posjećivao svoju sestru pa je tako jednoga dana sreo imamovu kćer.
Mlada djevojka Emina plijenila je pažnju mnogima, mladići su često govorili da ona nije žensko već dženetska hurija.
Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve
O Emini se tada pričalo
EMINA (1903)
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!
Ja joj nazvah selam, al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste.
Zamirisa kosa k’o zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…