Kako je izgledao Badnjak u duvanjskom kraju prije osamdeset i više godina danas se najbolje može ispričati kroz sjećanja onih koji su ga živjeli. Upravo takva sjećanja čuvaju moje bake Mila (93) i Anđa (91), koje svjedoče o vremenu skromnosti, tišine i duboke vjere, u kojem je Badnjak imao posebno mjesto u obiteljskom i duhovnom životu.
Badnjak je bio strogo posni dan. Jela su bila jednostavna, ali pripremana s posebnom pažnjom. Ujutro bi domaćica mijesila prisnu pogaču bez kvasca, koja se pekla izravno na golom ognjištu, bez tepsije. Uz nju se pod sačem, u tepsiji, pekao čurek – kvasni kruh čija bi se gornja strana vilicom i fildžanom pažljivo prošarala, da bude ljepši oku. Ručak je bio skroman: čorba ili pita od krumpira. Riba se tada uopće nije smatrala dijelom blagdanskog jelovnika – za mnoge je bila nepoznata.
Nakon ručka glava kuće, najstariji muški član obitelji, pripremao je badnjake. Pred samu večer isti bi u sepetu, košari pletenoj od pruća, unosio slamu u kuću. Ulazeći, izgovorio bi: „Hvaljen Isus, na dobro vam došla Badnja večer“. Slama se prostirala po podu, a djeca su joj se posebno veselila, igrajući se i ležeći po njoj.
Kolači su se pravili jednostavni, suhi, i čuvali su se za Božić. Ipak, dječja nestrpljivost često je bila jača – ispod sinije, malog okruglog stola, znalo se krišom posegnuti za ponekim kolačem prije vremena. U večernjim satima išlo se i u pojatu, gdje su se domaće životinje blagoslivljale svetom vodom, jer se vjerovalo da Božić treba donijeti mir i blagoslov svemu živome.
Nakon toga bi se sva kućna čeljad okupila na molitvu, koja je završavala božićnom pjesmom. Večera se jela u tišini i poštovanju. Prije jela gazda kuće bi se prekrižio i nazdravio: „Na dobro vam došla Badnja večer“. I večera je bila posna. Na stolu su gorjele svijeće u tegli sa zrnima pšenice, a vjerovalo se da će ona njiva prema kojoj je okrenuta svijeća koja najjače gori u nadolazećoj godini najbolje roditi. Svijeće su se gasile komadom kruha umočenim u crno vino, dok su se zrna pšenice čuvala kao sjeme za proljetnu sjetvu.
Poslije večere djeca su se još igrala, a odrasli se pripremali za odlazak na polnoćku. Iako se računalo na hladnoću i snijeg, u crkvu se išlo bez iznimke. Putem su se pjevale božićne pjesme, a ti tihi koraci kroz noć bili su završnica Badnjaka – dana koji je, i bez obilja, donosio toplinu, zajedništvo i mir.
Slaven Nevistić /Tomislavcity
Objava Badnjak nekada – prisjećanje naših baka pojavila se prvi puta na Tomislav City.
