Zahladilo je. Čekli smo te minuse. Stigli su bez snijega, bez one bjeline koja zakrili Ramu uokvurenu Zec planinom, Makljenom, Radušom, Ljubušom, Vranom… Ove naše planine što nas čuvaju malo su ipak zabjelile. Naša fotopatrola uputila se upravo u ta bijela polja pomalo skrivena u neobičnim krajolicima općine Prozor-Rama.
Putovanje prema Dobrom polju
Putovanje smo započeli u Kutama. Tamo je ekipa već bila spremna s terenskim vozilom. Put nas je vodio prema Šćipama, a odatle preko Blazina u podnožje Zec planine gdje se spajaju općine Prozor-Rama, Konjic i Gornji Vakuf-Uskoplje.
Put od Šćipa prekriven je snijegom debljine svega koji centimetar. Vejsilov terenac grabi unatoč ledu koji se skrivao ispod snijega. Prva postoja je bila Žeženjača. Vodopad na Blazinki obrubljen ledenim okvirom hučao je i zahtijevao strahopoštovanje. Nije ni čudo što je preplašio zajedno s mještanima Kuta i Šćipa one koji su ga htjeli „uhvatiti“ i podložiti za svoje potrebe.
Naš pohod nastavljamo dalje. Slijedeća postaja je Blazine. Tu su mještani Šćipa izgradili ugodno odmaralište s igralištem i pitkom vodom. To će svakako biti naša posebna priča. No, ovaj put nastavljamo dalje prema Zec planini i blagu koje je skriveno u njezinom krilu.
Šumskim putom nastavljamo vožnju dok naš domaćin Adis Paljanin, predsjednik podružnice Kute mjesne zajednice Kute, Šćipe i Here kao pravi turistički vodič objašnjava svaku pedalj krajolika kojim prolazimo.
Sunce je već bilo visoko, no, led i snijeg se nisu topili. Nije to bilo puno snijega, tek tamo u onim dijelovima koji su u osinju, ali su davali neku posebnu čaroliju. Kakva bi tek bila da je onaj pravi kao nekada od barem pola matra, a ovim predjelima i puno više.
Vejsil vozi, Adis vodič, a Mehmed pokazuje svoje izvanredna znanja o ekologiji i svako malo gleda ima li slučajno negdje neka deponija. Nema, unatoč dijelom devastiranoj šumi, otpada nema. Sve odiše nekom čistoćom.
„Jedva čekam kada ćemo proći kroz onu jelovinu koja je sva u bijelom. Bio sam ovdje prije nekoliko dana, ali uvijek jedva čekam doći ovdje. Odmaram se ovdje, ne samo ja, nego svi mi. Zato smo i odlučili izgraditi jednu kućicu koja će biti sklonište za nas iz Kuta i svih drugih mjesta, planinarima, lovcima, ljubiteljima prirode,“ – Adisove su riječi dok smo se približavali našem odredištu.
Bajkoviti prizori
I zaista, taj prolaz kroz jelovu šumu je poseban. Bio je to osjećaj srastanja s prirodom, s onom što nam je Bog dao, a često ne znamo čuvati kako treba.
Pred nama se otvori polje i to Dobro polje. Prostranstvo koje se učini kao netaknuto prekriveno tankim slojem snijega. Vejsil ugasi svog terenca. Nasta tišina, čuje se samo neki zov u daljini koji podsjeti na davna pastirska dozivanja, na poziv kosaca kako bi odmorili i objedovali. Ovdje se zaista čuje tišina.
Snijeg škripi pod nogama dok se približavamo krivudavoj rijeci Riki. Toliko krivudavoj da je mi s pravom možemo nazvati da je najkrivudavija na svijetu. Polako stižemo do njezinog izvora. Nije to velik izvor, ali se čini posebnim usred Dobrog polja. Adis se osvježi votom iz tog hladnog izvora. Činilo se da mu dušu razgaljuje.
Planinska kuća
Od izvora idemo dalje prema planinarskoj kući u izgradnji. Na zapadnoj strani Dobrog polja, u skrovitom dijelu mještani Kuta uz pomoć dobrih započeše gradnju ovog objekta. Ekipa je pažljivo obilazila objekt i planirala što je potrebno još pripremiti za nastavak dovršenja gradnje.
„Zahvaljujem mještanima Kuta i svih drugih okolnih mjesta koji su sudjelovali u izgradnji. Hvala svima koji su odavde i inostranstva pomogli na bilo koji način ovu našu ideju. Ovo je objekt koji će biti na raspolaganju mještanima, planinarima, lovcima, turistima, hodočanicima i svima koji dođu na ovaj prostor, a potrebno im je sklonište. Dobro polje je odlično mjesto za planinski turizam. Veliki problem je put koji duljine od 6, 4 km koji ide od Mednjika do ovog mjesta. Vremenom i kamionima je uništen. Treba ga svakao nasuti i postaviti 14 propusta, jer je toliko pritoka Rike sve do Mednjika iza Konjskog,“- obrazložio je Adis.
Ove njegove riječi potaknule su našu ekipu da odluči povratak napraviti pješice uz najkrivudaviju rjeku Riku.
Odatle nas domaćin Adis vodi dalje na granicu općine Prozor-Rama i Gornji Vakuf-Uskoplje. Tamo nas je čekala već dobro raspoložena družina. Vatra se upravo razgorjela, nešto se sprema u natkrivenom prostoru. Skoro se nismo stigli ni pozdraviti, a ova prava domaćinska ekipa postavi na stol sve što ima, ali nismo ni mi došli prazne ruke. Sve se našlo na stolu i onda je došla na red ta orkrijepa. Domaći proizvodi su bili našem fokusu.
Činilo se da nismo skoro ni stigli odahnuti od domaćih slasnih sušenih i mliječnih delicija stigla je kava, ona prava koja je zamirisala cijelim Dobrim poljem. I bila je ona prava razgovoruša, jer se uz nju razgovaralao o školskim danima, mladosti, poznanstvima, o krajevima s jedne i s druge strane Dobrog polja, od Vrbasa do Neretvice.
Nažalost, zbog naše želje da pješačimo na povratku moradosmo brzo krenuti ostavljajući za sobom dobro raspoloženu družinu ljubitelja prirode i lova.
Uz vijugavu Riku
Vijugava cesta uz vijugavu Riku vodila nas nizvodno. Žubor i bistrina Rike obučene u snježnu bjelinu činile su prizore čarobnima. U ljetnom razdoblju sve je obučeno u zeleno. Kada zamirušu borovnice doživljaj je potpun. Morat ćemo i to zabilježiti.
Dok smo hodili svako malo nas je nešto privlačilo da zastanemo i dobro promotrimo zahvaljujući Bogu kako nam je sve ovo dao da imamo.
Svakih stotinjak metara neki izvor ili potočić. Kako reče Adis od Mednjika između Konjskog i Košara do Dobrog polja 14 je pritoka Rike odnosno izvora. Pa gdje to još ima? Zasigurno nigdje.
Ovi prostori su darovani za uživanje u našim vremenima stresa, užurbanosti. Ovo je kraj koji otvara brojne turističke perspektive kao što su planinarenje, biciklizam, kampiranje, jednostavno šetnja u prirodu uz bajkovitu rječicu u kojoj se skrivaju prave planisnke potočne pastrmke i rakovi.
Uz neke infrastrukturne zahvate prostor se može učiniti skoro pa savršenim za ove vidove turizma i odmora u prorodi.
Saniranje puta uz propuste od Mednjika prema Dobrom polju svakako bi trebao biti prioritet. Odatle se put može spojiti i do Blazina.
Još su Rimljani ove prostore koristili za svoje putove prema Kreševu i Fojnici, zatim je to nastavljeno kroz srednji vijek pa sve do naših vremena kada su te putove koristili samo za izvoz šume u Mostar. Vrijeme je da se taj put obnovi i da bude za uvoz odmora, a ne za izvoz našeg prirodnog bogatstva. Osim turizma ovdje bi svakako mogla biti i jedna punionica vode i to one prave planinske. Povrh svega okruženje je idealno za zdravstveni turizam.
Vrijeme je da se taj put dalje ispod Zeca nastavi i prema Kreševu i Fojnci. Ovo je najkraća ruta i poveznica općine Prozor-Rama s ovim mjestima.
Hvala našim domaćinima Adisu, Mehmedu i Vejsilu za današnju fotopatrolu.
Nevoljko ostavljamo ove kraje za sobom. Doživljaj je jedinstven. Sve ono što smo napisali ili zabilježili fotografijama i videom ne mogu prikazati taj doživljaj. Ovdje se mora doći, udahnuti i doživjeti tu Božju ljepotu.
