Nakon uspjeha knjige “Fafarikul”, koju smatram (autobiografskim) romanom, a nikako ne zbirkom priča, polonistica i prevoditeljica Đurđica Čilić svojim je sve brojnijim čitateljima priuštila i knjigu “Novi kraj”. Objavio ju je Disput, a za biblioteku Žive slike uredio Josip Pandurić. Strelovit uspjeh “Fafarikula” vjerojatno će biti vjetar u leđa i najnovijem proznom djelu Đurđice Čilić koje se u lipnju našlo i na listi najprodavanijih domaćih beletrističkih naslova, iako je iz tiskare izašlo u svibnju.
I najnovija knjiga Đurđice Čilić bavi se Đurđicom Čilić, s time da se u “Novom kraju” autorica najtemeljitije fokusirala na svoju majku i njezinu tešku bolest, premda i u ovoj knjizi ima bezbroj najšarenijih mogućih tema i motiva, baš kao i u “Fafarikulu”. No, majka je ipak majka. Jedna i jedina i za nju su bez usporedbe sačuvane najemotivnije stranice ove sentimentalne, ali ipak ne i patetične knjige. A kako se autorica intenzivno bavila likom majke, prosvjetne djelatnice koja je zanat ispekla u raznim školama, onda se dosta bavila i svojim djetinjstvom provedenim u slikovitom Vitezu, ali i vezama s Livnom odakle joj je majka, te rođacima s majčine strane, napose bakom. Uostalom, Livno je i rodno mjesto Đurđice Čilić, pa ova knjiga snažno miriši i po livanjskom i po viteškom kraju, rafinirano, s mjerom ističući i razlike između livanjskog i viteškog mentaliteta. Ipak, u “Novom kraju” puno je više Viteza nego Livna, jer se u tom gradu formirala obitelj Čilić, na čelu s ocem koji je također važan lik ovog pitkog i pitomog romana. Đurđica Čilić ponovno je vrlo lucidna i zanimljiva kada piše o svojem postupnom zaljubljivanju u Zagreb u koji je došla na studij i u kojem se dugo osjećala samo kao dotepenka. Iako knjiga nije politična, u njoj postoje i dirljive ratne crtice koje s oprezne distance opisuju ratno stanje u uzburkanoj i uskomešanoj BiH u kojoj su doslovno preko noći gotovo svi postali neprijatelji svima. No, ovi zapisi pobijedili su i rat i ratne podjele, ukoliko je to uopće moguće, te svakako imaju svoju humanističku dimenziju koja ne pristaje na ideološke, nacionalne ili vjerske podjele. Ili ih istinski i javno, zbog intelektualnog poštenja, duboko prezire. I “Novi kraj” je poput “Fafarikula” knjiga koja prkosi granicama, kako onim starim, tako i onim obnovljenim ili iznova nacrtanim. Granicama koje tu BiH još više i žustrije guraju u duboko, žitko blato koje se ni s čim ne da oprati, pa čak ni hipsterski metaforičkim predsjedničkim sapunom. “Novi kraj” je knjiga o našim boljim, dostojanstvenim prošlostima, ali i knjiga koja se nada boljoj budućnosti. Svako poglavlje, od kojih su neka iznimno kratka, što samo naglašava njihovu uvjerljivost, završava efektnom rečenicom koja ima snagu narodne poslovice ili narodne mudrosti. Đurđica Čilić zna pripovijedati, ali zna i poentirati, što je u naših pisaca prilično rijedak dar. Možda i baš zbog te poante brojni čitatelji memoarskoj prozi Đurđice Čilić prilaze kao kratkim pričama, ne uočavajući njihov red i poredak, njihovu sustavnost i čvrstu strukturu kojom su povezane i ulančane u sigurno vođeni tok prema literarnom romanesknom ušću. Kao i druge pisce, i Đurđicu Čilić povremeno muči korištenje postojećih likova i stvarnih događanja u književne svrhe. Pa se pita smije li koristiti svoju memoriju i djeliće vlastite sudbine, a onda i tuđe priče i tuđe živote, kako bi iskrenije i vjernije dočarala neki trenutak iz svog života i zaustavila ga od zaborava i samoubilačkog raspršenja.
Odgovor je zasad pozitivan, o čemu zorno svjedoče knjige “Fafarikul” i “Novi kraj”, ali je pitanje koliko se dugo može ustrajati na ovakvom bespoštednom autoportretiranju u kojem, doduše, ima puno samozavaravajućeg idealističkog zanosa i subjektivne nadgradnje koja život čini ljepšim nego što jest, a ljude boljima i podnošljivijima nego što su u stvarnosti. No, literatura Đurđice Čilić je namirisana i očetkana, iznijansirana i bajkovita, izmaštana i ljekovita. Ona se kao autorica nikada ne spušta preduboko u bunar kojem se ne nazire dno. I previše cijeni šarm i erudiciju u fatalnom konfliktu sa životnim brutalnostima i iznenađenjima koje nam svaki dan, od rođenja pa do smrti, uporno servira ubojita svakodnevica.
vecernji.ba