„Majka je ona koja može zauzeti mjesto drugih, ali čije mjesto nitko drugi ne može zauzeti.“ (Cardinal Meymillod)
Vrlo emotivno pismo majci, prvo kojoj joj je napisao, s nama je podijelio naš Slavko Jurčević iz Luksemburga, široj javnosti poznat kao veliki hodočasnik u brojna svetišta.
Pismo je napisano davne jeseni 1968. godine u Opatiji kada je Slavko bio mladić.
Pismo mami
Draga mama!
Bio sam maleni dječak kad si otišla. Svojim dječjim mozgom nisam mogao shvatiti da si otišla zauvijek. Tata je govorio da ćeš se jednoga dana vratiti. Plakao je dok mi je to govorio. I ja sam plakao dok sam stajao iznad tvoga kreveta i gledao u tvoje mirno i blago lice. Oči su ti bile zatvorene, a lice čudno i blijedo. Izgledalo je kao da spavaš. Zvao sam te dugo, dugo. Nisam te volio gledati kako spavaš. Htio sam da se probudiš i pomiluješ me svojom blagom i nježnom rukom, kao što si to činila dok sam sjedio na tvom krilu. Ali ti se nisi probudila. Nisi se probudila ni sljedeći dan. Nikad se više nisi probudila.
Sutradan sam gledao kako neki ljudi nose jedan veliki, crni sanduk iz naše kuće. Htio sam poći za njima jer sam znao da to oni nose tebe. Ali tata je rekao da moram čuvati i zabavljati malog bracu, kojemu su bile samo dvije godine. Rekao je da ćeš se ti brzo vratiti. A ti se nisi vraćala. Nikada se više nisi vratila. Oh, mama, zašto nisi došla? Pa ti znaš da sam volio sjediti na tvom krilu i svašta te pitati. O, ja bih te uvijek slušao. Nikad ti ne bih rekao „neću“. Znaš, mama, jedanput si mi rekla da ti donesem drva, a ja nisam htio. Kasnije, kad sam se toga sjećao, plakao sam. Bilo mi je žao što te nisam poslušao. Mislio sam da se ljutiš na mene zbog toga. Ti se nisi ljutila, zar ne? Pa ti si znala da te ja volim i da mi je bilo jako žao, što te nisam svaki put poslušao. Ti si mi to oprostila, znam. Ti si mi uvijek opraštala. Sjećam se kad nisi dozvolila tati da me tuče. Govorila si: „Ma, pusti ga, on je samo dite“. Sjetim se toga često, mama.
Kad sam se igrao s drugom djecom, njih su njihove mame zvale na ručak ili večeru, a mene nitko nije zvao. Onda sam ostajao sam i dugo sjedio. Tata me često nalazio kako sjedim i plačem. On nije znao zašto plačem. Mislio je da me netko istukao ili da sam se udario. Volio sam ga, ali sam se bojao reći mu zašto plačem. On te nikad nije spominjao preda mnom, ali ja znam da je i on često mislio na tebe. Mnogo puta sam ga zatekao kako gleda tvoju sliku. Jedanput sam ga vidio kako plače, a tvoja je slika stajala pred njim. Mama, ja sam znao zašto on plače, ali sam se čudio. On je bio tako velik i jak. On nije smio plakati. Mislio sam da samo djeca plaču. Pa i ti si mi govorila: „Nemoj, sine, plakati. Ti si već veliki dečko. Velika dica ne plaču.“
Draga mama, ja sam sada velik, ali opet ponekad plačem. Ne plačem sada kao onda, dok si ti bila pored mene i dok si me tješila brišući mi suze s lica. Sad se suze ne vide u mojim očima kad plačem. Ja plačem unutra. Osjećam kako mi se srce kida i nešto me guši u grlu. Draga mama, sad nema tebe da mi brišeš suze. Zato ih i nema, oči su mi suhe. Sve sam suze isplakao, nemam ih više.
Znaš, mama, ti si uvijek govorila da ćeš biti najsretnija kad me vidiš kao odraslog čovjeka. Sjećao sam se toga kroz čitavo ovo vrijeme. Puno toga se dogodilo otkad si otišla. Toliko bih želio da ti mogu ispričati sve. Htio bih te pitati nešto što mi nije jasno. Ti si tako lijepo znala objasniti sve. Oh, draga mama, koliko sam puta bio tužan i sȃm, a nisam imao nikoga da me tješi. Svaki put kad sam gledao kako pada kiša i jesensko lišće otpada s drveća, ja sam bio tako tužan. Sjećao sam se one davno prošle jeseni, kad sam kroz prozor gledao kako neki ljudi nose crni sanduk s tvojim tjelom. I uvijek sam pritom plakao. Mama, zašto je jesen tako tmurna i siva?
I sada je jesen, mama. I sada kiša polako sipi, a žuto lišće, nošeno vjetrom, lagano pada na zemlju.
Ja se nalazim u jednoj sobici i s kreveta gledam kroz prozor. Već nekoliko dana ležim. Bolestan sam, draga mama. Jako bolestan. Možda više neću gledati jesensko lišće i slušati šum kiše u jesen. Možda se neću više sjećati one davne jeseni kad si otišla.
Mama, do sinoć nisam znao da imam prijatelje. Otkad si otišla, bio sam uvijek sam. Nitko me nikada nije tješio. Imao sam samo jednoga prijatelja u posljednjih nekoliko godina, ali sinoć sam vidio da nisam sam i napušten. Ležao sam u krevetu i mislio kako mogu i umrijeti, a da nitko neće biti pored mene, osim toga jednog prijatelja. Tata, Vinko i Ivan ne znaju da sam bolestan. Nisam im ni pisao. Oni su daleko i možda ne bi mogli ni doći na vrijeme. A ne bih ni ja volio da me oni gledaju bolesnog. Ne bih mogao podnijeti te njihove suze. Želio sam da dođeš ti. Želio sam da me pomiluješ po kosi i da mi pričaš kao nekada davno. Jer ti ne bi plakala. Ti znaš da ja ne volim kad neko plače zbog mene. Ali znao sam da ti ne možeš i nećeš doći. Ti si tako daleko, tako daleko.
Ali, mama, došao je netko drugi. Došle su dvije kolegice i jedan kolega iz moga razreda. Donijeli su mi i poklone u ime cijeloga razreda i mojih profesora. Svi su mi zaželjeli što skorije ozdravljenje. Nisam znao da me vole. Barem ne toliko. Sjedili su dugo pored mene i pričali. Bili su veseli kao da su znali da ja to želim. Ne bih volio da su bili tužni i da su me sažalijevali. I ja sam se smijao, draga mama. Pričao sam s njima i bio veseo. Zaboravio sam da sam bolestan. Gledao sam u njih, tako vesele i svježe i zaželio da me nikad ne napuste. Ali dvoje od njih ubrzo je otišlo. Ostala je samo jedna djevojka. Sjela je na moj krevet i mi smo pričali. Onda me milovala po kosi. Znaš mama, njezina ruka me podsjećala na tvoju. Zatvorio sam oči i učinilo mi se da si to ti došla i da me miluješ. Kako sam u tome trenutku volio tu djevojku! Htio sam joj to reći, ali nisam mogao. Ja nikad ne mogu dovoljno reći riječima. A znao sam da nemam pravo voljeti tu djevojku. Ja ne smijem nikoga voljeti. Ali ipak divno je to bilo. Shvatio sam da mi je ona prijatelj i da bi me mogla razumjeti. A nisam joj rekao niti hvala. Znaš, mama, kad je ona otišla, ja sam dugo ležao i nisam mogao zaspati. Mislio sam na tebe, na tatu, na braću i na tu djevojku. Mislio sam kako bi bilo lijepo kad bih ja ozdravio, kad bi se ti vratila i kad bi me ta djevojka voljela. Onda bi svi bili zajedno i svi bismo bili sretni. Ali znam da je to nemoguće i da se nikad neće ostvariti. Ipak nisam bio tužan. Znao sam da drugačije ne može biti.
Ležao sam tako cijelu noć. Kad je svanulo, pogledao sam kroz prozor i vidio kako lišće polagano pada, a sitna jesenska kiša tiho udara po prozoru. Ponovno sam se sjetio svega i onda sam ti napisao ovo pismo. Znam, draga mama, da ga nećeš nikada pročitati, ali sam ga ipak morao napisati, jer jedino tebi mogu sve reći.
Mama, ponovno sam tako tužan. Ponovno ležim u krevetu i nikoga nema pored mene. Mama, zašto lišće ujesen opada i zašto kiša ovako sipi? Ja volim proljeće, mama. Ja volim sunce. Onda je sve tako lijepo. Lišće je zeleno, a kiša ne pada ovako. Ne želim umrijeti u jesen, kad je sve tako tužno. Hoću proljeće, hoću cvijeće i sunce, mama. Ti znaš da ne volim jesen i kišu. Dođi, molim te, mama. Znaš da ne volim biti sam u jesen. Dođi, pomiluj me me po kosi i pričaj mi dugo. Ne želim biti sam, mama, ne mogu to i neću. Neću.
Draga mama, mama, čuješ li me?
Opatija, u jesen 1968.
Objava Pismo majci pojavila se prvi puta na Tomislav City.
