Fra Marijan je rođen u Lipnu, župa Grljevići kraj Ljubuškog, 18. kolovoza 1912. od roditelja Andrije i Delfe Brkić r. Prskalo. Krstio ga dan kasnije u Čerinu fra Ilija Rozić. Obitelj Brkić doselila je u potrazi za boljim uvjetima života u Lokve kraj Varvare 1909. Završio je osnovnu školu u Čerinu te Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1925. – 1931., 1932. – 1934.), gdje je maturirao 21. lipnja 1934. U Franjevački red stupio je 29. lipnja 1931., kada je na Gorici kraj Livna, pred provincijalom fra Marijanom Marićem, obukao franjevački habit i umjesto krsnog imena Jakov uzeo redovničko – fra Marijan. Pred provincijalom Marićem položio je na Gorici 30. lipnja 1932. i prve zavjete, a doživotne pred provincijalovim delegatom fra Bonom Ivandićem u Sarajevu 1. srpnja 1935. Na filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu upisao se 18. rujna 1934. i završio deset semestara (1934. – 1939.). Vojni rok služio je u Kosovskoj Mitrovici (16. kolovoza 1938. – 21. siječnja 1939.). Za prezbitera ga je u sarajevskoj katedrali zaredio nadbiskup Ivan Šarić 30. travnja 1939. Mladu misu proslavio je na Šćitu 14. svibnja 1939.
Svećenički rad fra Marijan je započeo kao župni vikar u Zenici (6. svibnja 1939. – 30. svibnja 1941.) i Vitezu (30. svibnja 1941. – 27. listopada 1941.). Budući da je bio okretan, praktičan i marljiv, već je u dvadesetdevetoj godini života imenovan župnikom u Osovi i ondje ostao nepunu godinu dana (27. listopada 1941. – 1. rujna 1942.). Nakon ramske tragedije, paljenja crkve 13. srpnja 1942. te ubojstva župnika i gvardijana fra Julijana Jurkovića između 14. i 17. srpnja 1942., zatvaranja i ubojstva župnog i samostanskoga vikara fra Viktora Sliškovića 16. ili 29. rujna 1942., a potom i pokolja Ramljaka u listopadu 1942., Rama je ostala bez svećenika. Za župnika u Rami, prema Tabuli Provincije, imenovan je 1. rujna 1942. fra Marijan, a za gvardijana fra Mladen Lucić.
Provincijsko glasilo Bosna srebrena piše kako su njih dvojica 11. studenoga 1942. došli u Ramu „da postradalom narodu pruže vjerske utjehe, te su dne 15. XI. držali misu nakon duljeg vremena.“ U fra Mladenovu opširnom izvještaju Provincijalatu o stanju u Rami isto glasilo donosi: „Gvardijan Lucić došao je tamo prvi put 5. XI. [1942.] na zgarište crkve i razvaline samostana. Narod je duševno ubijen, bijedan. Kad su vidjeli svećenika, plakali su od ganuća. Gvardijan i župnik za sada stanuju u jednoj sobici. Kuća [samostan] nema ni prozora, ni vrata, ni pola krova. Prilike za narod i svećenike su teške, kako se ne mogu ni zamisliti. Dne 24. XI. župnik fra Marijan Brkić ranjen je od talijanske straže kod Prozora i leži u privatnoj kući u Prozoru.“ U kući Mate Meštrovića u Prozoru boravio je mjesec i pol dana, dok se nije oporavio. Ordinarijat je na molbu Provincijalata 26. studenoga 1942. „odobrio o. fra Mladena Lucića za zamjenika ranjenom župniku u Rami-Šćitu, o. fra Marijanu Brkiću.“
Fra Mladen u svojim Zabilješkama opisuje fra Marijanovo ranjavanje: „Fra Marijan i ja smo naumili da se malo bolje opskrbimo namirnicama, materijalima za ured, kancelariju i crkvenim potrepštinama jer se primiče Božić, a i zalihe se dobro iscrpile. Spremimo se i pođemo u Sarajevo. Sa dva ruksaka na leđima, krenemo iza podne do Prozora. Noćimo u Prozoru da bi mogli ujutro što prije poći ako bude dozvoljeno kretanje, jer je trebalo pješice prevaliti put od Prozora do stanice Rama i stići na vlak. Ustali smo, u Prozoru, rano pošli u 7 sati, jer je tada nastupila sloboda kretanja, po odluci Talijana. Učinilo nam se malo porano, još sunce nije obasjalo. Pričekali smo još pola sata. Sunce se pojavi i opremljeni propisno legitimacijama i propusnicama, obučeni u habite krenemo iz Prozora prema Rami. Smrzla zemlja. Tu i tamo skupine leda, ima i ostataka snijega. Pod nogama pucketa. Iz usta izbija zrak u kovitlacima. Na izlazu iz Prozora spuštena brklja i kraj nje dva vojnika – stražara Talijana. Pregledaju nam propusnice i vele: ‘Sve u redu – naprijed’. Krenemo niz Ponir. Razgovaramo glasno, šalimo se i smijemo, gledamo gore na tvrđavi – Gradini, Talijani se kreću, govore, spremaju se za doručak. Prešli smo oko 500 m. Odjednom, odjeknu pucanj sa Gradine. Ništa zlo ne misleći, okrenem se prema Gradini i viknem: ‘Ne pucaj, budalo, ubit ćeš nas’. U to Marijan kaže: ‘Ranjen sam’. Odmah ga zabacim za pećinu, Talijanima sapsujem… Oni galame: ‘Naprijed, naprijed, više nema pucanja’. Opet ih počastim ‘lijepim’ riječima i kažem: ‘Ubi čovjeka, pa onda nema više pucanja?’ I kod njih nastala gužva. Marijan ne može ići, iz noge mu krv ide. Kugla mu je prošla povrh koštice skroz kroz nogu. Pribacim mu jednu ruku preko svoga vrata, osloni se na mene, bolesnu nogu digne malo u zrak i tako ga dovučem do Prozora, do talijanske ambulante, koja je bila na dnu Prozora u kući Nike Brizara. Potražim liječnika. Talijani vele: nema liječnika, ima bolničar. Digao sam viku i galamu: ‘Hoću liječnika. Ranili ste čovjeka, sad nemate liječnika. Sve ću potanko javiti u Sarajevo.’ Probude liječnika koji je odmah pregledao ranu, dezinficirao, provukao kroz nogu gazu, dao injekciju, zamotao i kaže: ‘Sad u našu bolnicu u Mostar’. Rekao sam: ‘Ili u našu bolnicu u Sarajevo, ili ga liječiti ovdje’. Pristali su da ga liječe u Prozoru. Odvezli smo ga u kuću Mate Meštrovića, gdje je Marijan stanovao do otprilike mjesec i pol. Liječnik Talijan stalno ga liječio i dobro izliječio, nije poslije imao nikakvih posljedica. Tokom liječenja dolazio je s liječnikom i jednim oficirom par puta na Šćit u samostan. Razgovarali smo o svemu, a najviše o pokolju četnika u ovom kraju, koje su, četnike – doveli Talijani. Otvoreno sam im rekao da su oni krivi za ove pokolje i da će ih stići kazna Božja. Oni su se na to smijali. A 1943. godine svi su skoro stradali u Prozoru.
Talijani nisu dozvolili da Marijana prebacimo u Sarajevo u bolnicu jer nisu mogli dozvoliti da im Nijemci i Hrvati u Sarajevu vide bruku i sramotu: na sred dana raniti čovjeka bez ikakva povoda. Sreća je pa kost nije povrijeđena pa je liječenje lakše i brže išlo. U kući Mate Meštrovića bolesnik je imao lijep smještaj. Mato i obitelj njegova, posebno kćeri Matine Verica i Fina, pokazali su veliku brigu i ljubav i naravno veliku žrtvu prema ranjeniku, na čemu smo im stalno zahvalni.
Liječnik koji je liječio Marijana, zvao se dr. Bruno Clonfero, bio je 1943. zarobljen u Prozoru. Partizani su ga uzeli sa sobom kao liječnika. Prošao je Jablanicu i Zelengoru – Sutjesku i poslije rata bio je zaposlen u Udinama, Piazza dela libertà 5. Iz Udina je jednom prolazio kroz Prozor, navraćao kod Meštrovića i pitao za nas na Šćitu.“
Zbog ratnih neprilika i nesigurnosti Drugoga svjetskog rata, kada su se u samostan u veljači 1943. uselili partizani, fra Marijan i fra Mladen morali su privremeno iseliti iz samostana i stanovati u privatnim kućama do travnja 1943. „Cijela 1943. godina bila je u Rami vrlo ružna“ – zapisao je fra Kazimir Ivić u Bilješkama o Franjevačkom samostanu u Rami – „najnezgodnije je bilo što se vlast mijenjala. Kad god se leglo u večer, nije se znalo ‘ko će obnoć zakucati i tražiti, da mu se otvori’. A ni dani nisu bili mnogo bolji. To lijepo karakterizira fra Mladen svojim pismom od 11. listopada: ‘Ovdje na Šćitu fra Marijan i ja živi i zdravi. Sudbina je vrlo teška i strašna, ali se uzdamo i očekujemo utjehu od Providnosti’.“ Njih dvojica imali su ogromno područje za rad, veliku ramsku župu, zatim prozorsku i uzdolsku župu te župu Solakova Kula. Uspijevali su na opće zadovoljstvo naroda. Godine 1944., zahvaljujući fra Marijanu i fra Mladenu, za slavlje misa i dijeljenje sakramenata sagrađena je na Šćitu drvena baraka koju su fratri zvali bazilikom. Srušena je tek 1956.
Nadbiskupski ordinarijat je 4. srpnja 1945. fra Marijanu, župniku na Šćitu, povjerio i upravu župa Prozor i Uzdol, jer su upravitelji ovih župa zbog ratnih okolnosti bili odsutni. Ordinarijat priznaje da su fra Marijan i fra Mladen „i dosada prema silama savjesno“ vodili brigu za obje župe.
Provincijal fra Vitomir Jeličić je 25. kolovoza 1945. Nadbiskupskom ordinarijatu u Beogradu uputio dopis u kojem predlaže „za župnika župe sv. Ante i katehetu u Beogradu o. fra Marijana Brkića, dosadašnjeg župnika samostanske župe u Rami-Šćitu.“ U dopisu od 4. rujna 1945. provincijal piše kako je fra Marijan „poznat kao jedan od naprednijih svećenika Provincije i kao naročito dobar i savjestan propovjednik, […] postavljen je u augustu 1942. godine za župnika u Rami Šćitu, gdje je ostao do danas u najtežim prilikama, jer je to mjesto skoro nebrojeno puta mijenjalo gospodare. I ako ga je i jedna i druga struja sumnjičila, on je ostao posve na terenu svoje službe bez miješanja u vanjsko političko djelovanje. Jedino tako je mogao ostati u tom mjestu do danas.“ U Beogradu je fra Marijan obnašao i službu samostanskoga vikara od 9. svibnja 1946. Nakon gotovo dvije godine služenja u Beogradu imenovan je 19. travnja 1947. župnikom u Docu na Lašvi, a upravu župe Travnik privremeno je preuzeo 4. lipnja 1949. Potom je 26. lipnja 1949. imenovan gvardijanom u Jajcu, a 4. srpnja iste godine i župnikom. Obnašao je i službu dekana Jajačkoga dekanata. U crkvi u Jajcu postavljene su zahvaljujući fra Marijanu 11. studenoga 1959. orgulje s 22 registra, slovenskog graditelja Jenka.
Godine 1952. protiv fra Marijana su se vodila dva sudska spora. Javni tužitelj jajačkog sreza podnio je 23. travnja 1952. protiv fra Marijana i fra Čede Čondrića optužnicu Sreskom sudu u Jajcu zbog toga što su 19. veljače 1952. „u zgradi samostana u Jajcu, nakon što su ušli u stan svog sluge Pastuhović Ante, iz njegova dva sanduka samovlasno uzeli 191.000 dinara smatrajući da je novac vlasništvo samostana i Crkve i da im pripada.“ Nije pomogla fra Marijanova i fra Čedina obrana da stvari koje su oduzeli Pastuhoviću nisu bile tuđe nego vlasništvo crkve, odnosno samostana koji oni predstavljaju, i da ih je Pastuhović pokrao. Ostalo je nepoznato kakvu je kaznu optuženima izrekao Sreski sud u Jajcu, ali je Okružni sud u Travniku fra Marijanu izrekao kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca, kao i da se oštećenom Pastuhoviću nadoknadi iznos od 122.000 dinara, pet litara rakije i oduzeta vuna. Kada se fra Marijan 25. rujna 1952. žalio na presudu, Vrhovni sud NR Bosne i Hercegovine je 18. studenoga 1952. djelomice uvažio njegovu žalbu te kaznu smanjio na osam mjeseci zatvora i novčanu naknadu od 122.100 dinara.
U drugom je sporu fra Marijan optužen Rješenjem suca za prekršaje Sreskog narodnog odbora u Jajcu prema Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira. Kažnjen je 10. svibnja 1952. kaznom zatvora od trideset dana zbog skupljanja dobrovoljnih novčanih priloga za nabavku crkvenih orgulja, kao i jesenskoga skupljanja dobrovoljnih priloga od vjernika u hrani. Fra Marijan se branio od optužbe, ali je prema sudskom rješenju obrana bila neutemeljena „jer nepoznavanje zakonskih propisa nikoga ne izvinjava.“ Fra Marijan je 14. kolovoza 1952. podnio žalbu navodeći zašto optužnicu ne smatra prijestupom protiv Zakona o prekršajima. Najvjerojatnije fra Marijan nije izdržao ni prvu ni drugu zatvorsku kaznu.
Fra Marijan 13. rujna 1952. u molbi Definitoriju Provincije piše: „Iz razloga poznatih Preč. Naslovu podnosim zahvalu na dosadašnjoj službi gvardijana u Jajcu, te umoljavam, da me na sljedećem zasjedanju starješinstva Provincije premjestite na drugo mjesto i službu u Provinciji.“ Uprava Provincije udovoljila je fra Marijanovoj molbi i imenovala ga 13. rujna 1952. župnim vikarom u Vitezu, „budući da su u ovoj župi i uopće u cijelom travničkom kraju velike potrebe.“ Nadbiskupski ordinarijat je 10. listopada 1952. podijelio fra Marijanu potrebnu kanonsku misiju i jurisdikciju. U Vitezu je ostao do imenovanja župnikom u Kiseljaku, 7. srpnja 1953. Za vrijeme župničke službe u Kiseljaku „temeljito je popravio zapuštenu crkvu.“
Na provincijskom kapitulu koji je održan od 25. do 28. lipnja 1955. u samostanu na Bistriku, fra Marijan je imenovan gvardijanom u Rami kao „čovjek sposoban i opće poznat za svoje okretnosti pri gradnji i popravcima.“ Potvrđen je za župnika 30. lipnja 1955. Fra Marijan se ubrzo prihvatio posla na obnovi spaljene ramske crkve. Dana 17. lipnja 1956. s poduzetnikom Ilom Juričićem sa Šćita sklopio je ugovor o izvođenju radova na zidinama crkve. Najprije je srušena drvena baraka – bazilika, potom stara sakristija i prostorije uz nju. Crkva je službeno otvorena i blagoslovljena 4. studenoga 1956. pod svečanom misom koju je predvodio kustos Provincije fra Vlado Karlović.
Sljedeće godine crkva je dograđena te su postavljeni prozori. Tijekom 1958. iznutra je ožbukana i obojena, a od domaćega kamena napravljen je i veliki oltar. Iste godine samostan je dobio balkon. Naime, 1943. srušen je zid isturenog dijela samostana te provizorno zazidan s nadom da će se jednom opet ozidati od tesane munjike. Tijekom popravka crkve pokazalo se da je jeftinije napraviti balkon kakav se i danas vidi.
Pred provincijske promjene 1958. franjevci ramskoga samostana uručili su 31. kolovoza fra Marijanu povelju priznanja za obavljene radove, napisanu na pergameni:
Mir i Dobro!
Braća samostana Blažene Djevice Marije na nebo
uznesene u Rami, Provincije Bosne Srebrene
i svećenici ovoga kraja p. o. Marijanu Brkiću
gvardijanu samostana i župniku godine 1955. – 1958.
Za ogroman trud i iznimnu vještinu kojima je crkvu,
strašnim požarom potpuno razorenu, ponovno sagradio,
i samostan ratnim bijesom devastiran obnovio,
u znak priznanja i zahvalnosti izdaju ovaj spis.
U samostanu u Rami, mjeseca lipnja godine Gospodnje 1958.
Uz službu gvardijana i župnika fra Marijan je bio i dekan Ramskoga dekanata, imenovan 8. srpnja 1955. Na tim službama ostaje do imenovanja za župnika u Busovači, 11. kolovoza 1958. Izabran je i za provincijskog definitora (1958. – 1961.), a na službu dekana Kreševskog dekanata imenovan je 3. srpnja 1962. Iz Busovače odlazi za gvardijana i župnika u Fojnicu (10. lipnja 1964. – 15. svibnja 1965.), potom je župnik u Bučićima (15. svibnja 1965. – 28. srpnja 1970.) te župnik (28. srpnja 1970. – 19. lipnja 1976.) i samostanski vikar na Šćitu (6. srpnja 1971. – 27. lipnja 1972.) za gvardijanstva fra Ivana Kreše.
Na izvanrednom sastanku Definitorija Provincije u Sarajevu 30. i 31. srpnja 1973. fra Marijan je zamoljen da se primi dužnosti excurrensa u Orašcu i graditelja podružne kuće i crkve. Nakon preuzimanja dužnosti fra Marijan je živio u podružnoj kući radeći na unutarnjem i vanjskom uređenju crkve i kuće. Dana 25. travnja 1974. fra Marijan javlja Definitoriju Provincije kako je postavljen „privremeno da nastavim gradnju crkve i kuće na Orašcu kao i da pastoriziram ovaj dio župe Šćit: 1.300 vjernika i 200 domaćinstava. Pošto je to bilo privremeno rješenje na koje sam teškom mukom pristao, najljepše Vas molim da me riješite ove dužnosti. […] Mišljenja sam, ukoliko se misli ovdje stalno zadržati svećenik, a to je nužno i opravdano ako nam je ‘salus animarum suprema lex’ (spasenje duša najviši zakon) i ako ne želimo da izgubimo ovaj dio župe, da bi se morao, dok gradnja traje, urediti neki odnos prema matičnoj župi. Ako ne to, onda bi morao svu brigu oko gradnje i dovršenja kuće i crkve preuzeti sam župnik sa Šćita.“ U samostan se fra Marijan vratio u svibnju 1974.
Na prijedlog Provincijalata Bosne Srebrene od 19. lipnja 1976. beogradski nadbiskup Gabrijel Bukatko je 25. lipnja 1976. imenovao fra Marijana župnim vikarom u Beogradu. Tri mjeseca kasnije, 4. listopada 1976., fra Marijan iz Beograda piše Provincijalatu kako mu nije poznato kada će se održati jesenski definitorijalni sastanak i stoga napominje da se ne zanemari njegova stalna želja: „Najljepše molim da mi se dozvoli povratak na moje prijašnje mjesto, u naš samostan Šćit. Na Šćitu sam radio i djelovao punih 12 godina, pa bih želio i preostali dio svoga života provesti tamo. Ovo mjesto na kojem sam postavljen nije za mene, a niti sam ja za njega u ovim godinama. Ne osjećam se sposobnim za ovo mjesto ni fizički, ni psihički, ni intelektualno.“ Na jesenskim promjenama 1976. fra Marijan dolazi u samostan na Šćitu, gdje obnaša službu ispovjednika i propovjednika. Ondje je i preminuo 27. veljače 1988. u 76. godini života i 57. redovništva. Pokopan je dva dana kasnije na groblju u Ripcima.
Od 49 godina svoga svećeničkog života fra Marijan je gotovo polovinu proveo na Šćitu. U Provinciji je uživao velik ugled i povjerenje. Bio je poznat ne samo kao dobar i savjestan pastoralni radnik nego i kao snalažljiv graditelj. Volio je svoj redovničko-svećenički poziv, provinciju, ramski samostan i sve ljude u Rami. Kao stariji fratar na Šćitu bio je od velike koristi. U kući je poticao na rad, red i molitvu, a s narodom se ophodio vrlo lijepo. Po naravi temperamentan i dinamičan, kad bi neki posao bio pred njim, nije ga ostavljao za kasnije. U svojoj revnosti više je letio nego hodao. Dok je obnavljao crkvu, fra Kazimir Ivić mu je znao duhovito prigovoriti: „Fra Marijane, malo zaustavi posao, prestani malo! Nek’ svijet barem misli da nemaš para!“
Izvor: Fra Tomislav Brković, “Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene 1557. – 2020.”
