Gospođa Ljubica Mihaljević, rođena Šiško, javnosti je poznata kao autorica „Šiškuše – Viničke kuharice s dušom“ – knjige kulinarskih recepata u koju je nesebično utkala naramak ljubavi ponijet iz svoga rodnog viničkog kraja. Stoga to nije samo zbirka kulinarskih recepata već i lijepo povijesno i etnološko djelo.
Svojom nježnom spisateljskom riječi, kojom oživljava uspomene iz zavičaja, Ljubica čitatelje obraduje i kratkim pričama koje objavljuje katolički mjesečnik Naša ognjišta. Katkad ih možete pročitati i na stranicama našega portala.
S gospođom Ljubicom razgovarali smo za Tomislavcity o njezinom djetinjstvu i odrastanju, prosvjetnom radu te drugim zanimljivim temama.
Ljubice, najprije Vam zahvaljujemo na izdvojenome vremenu za naše čitatelje. Nadamo se da ste božićne i novogodišnje blagdane proveli u miru i zajedništvu s Vašom obitelji.
– Čast mi je što ste mi se javili.
Blagdane sam provela u Virovitici slično kao u ona davna djetinja vremena: dočekivala sam svoju odraslu djecu, a uz unučad bilo je veselo. Puna kuća i srce. Pri tom iz godine u godinu ne zaboravljam činiti ono što je običavao u rodnim Šiškama moj djed Marijan: na Badnjak dajem unučadi da umoče prstić u čašu s vinom jer se tog dana “vino pretvara u krv”. Uz molitvu pred božićni ručak, palim svijeću utaknutu u pšenicu, a na kraju objeda gasim je kruhom umočenim u crveno vino.
Kroz moje djetinjstvo u Vinici uoči Božića stizali su iz Njemačke otac, stričevi i tetak. Bilo je to vrijeme radosti, darivanja, zajedništva, duhovne punine, topline, pjesama uz stričevu harmoniku, susreta. Bili bi s nama dva-tri tjedna pa se vraćali na daleke, hladne bauštele. Njihovim odlaskom završavalo je božićno vrijeme u punom smislu te riječi.
Rođeni ste u Vinici, ali odrastanje je bilo negdje drugdje. Rekli ste da je Vaša vinička mladost bila prekinuta. Možete li nam to objasniti?
– Da, rođena sam 1960. u Vinici. Tamo sam pohađala prva četiri razreda osnovne škole, a sljedeća tri u Aržanu. Taman smo starija sestra i ja počele ,curenje’ i aktivno slušale o silima naših malo starijih poznanica, kad su roditelji odlučili preseliti u Makarsku. Starija sestra je bila odlikašica i nastavnici su uvjeravali majku da kćerku valja podržati u daljnjem školovanju. Tako je sestra u Makarskoj upisala gimnaziju, a ja 8. razred.
Pod “curenjem” mislim na to kako sam već tada u Šiškama s deset, dvanaest godina nosila jačermu i donosila svezano užetom drva, djetelinu, šušanj. Svake subote ukućani bi nam ponavljali kako nama dvjema curama momci mogu doć’ na silo pa treba očistiti cijelu kuću.

Danas živite umirovljeničke dane u Virovitici, gradu u kojemu ste se ostvarili kao supruga i majka, ali i dugogodišnja prosvjetna djelatnica. Kako je tekao Vaš životni put od Makarske do Virovitice?
– U Makarskoj sam završila srednju školu za kuhara i, uz roditeljsku podršku, zajedno sa starijom sestrom nastavila studij ekonomije. Ta kombinacija kuharstva i ekonomije me dovela do profesije nastavnice kuharstva. U Makarskoj sam radila deset godina uoči i tijekom Domovinskog rata, a do nedavno (do umirovljenja) u suprugovoj Virovitici.
U Virovitici ste predavali kuharstvo.
– I u Makarskoj i u Virovitici sam predavala isti predmet, kuharstvo. Odmah sam primijetila kako mladi kuhari u Strukovnoj školi Virovitica s ponosom pričaju na nastavi o domaćim, tradicijskim jelima svojih djedova i baka, jedu ih doma, rado ih pripremaju u praktikumu. Ubrzo smo to pretvorili u projekte. Uključio se i Gradski muzej Virovitica te susjedna Industrijsko-obrtnička škola, pa sam s učenicima temeljito istražila i prezentirala ruralna ali i gradska jela Virovitice, koja su sačuvana u starim bilježnicama “virov’tičkih gospi“.
Kada se rodila ideja o pisanju „Šiškuše“? Je li pisanje bilo zahtjevno, s obzirom na to da je kuhinja naših obitelji prije 50 ili više godina bila dosta skromna i jednostavna?
– Rezultat rada na bilježnicama koje su sačuvale domaćice u gradu Virovitici bio je Mikeški jestvenik, edukativna knjižica vrlo zanimljivih recepata s početka 20. stoljeća. Dok smo radile na tome, muzealki – etnologinji Jasmini Jurković Petras povjerila sam kako želim pisati i o jelima rodne Vinice. Oduševila se i izrazila apsolutnu podršku. Tako je i počelo.
“Šiškuša” sadrži 77 jela koja sam dobro zapamtila živeći u Šiškama od 1960. do 1973. Recepti su jednostavni, bez normativa. Kroz zahtjevan proces stvaranja ove autobiografske, atipične kuharice s Tromeđe vodila me najmlađa kći Marta, magistra kroatistike, koja je urednica i lektorica knjige. Bez nje i njezinih savjeta knjige ne bi bilo. U potpunosti me iznenadila kad je prihvatila moju inicijativu da recepte prikažem kao etno-zapise. Skromni i jednostavni recepti, kako ste i sami rekli, tražili su logičnu dopunu u vidu priča iz djetinjstva, opisa prilika, rječnika, pjesama te par stručnih osvrta!
Objavu knjige podržali su izdavač Ogranak Matice hrvatske u Podstrani i Zavičajno društvo Zavelim, Split te donatori.
Što je još utjecalo na pisanje Vaše knjige?
– Prve recepte zapisala sam u rodnoj Vinici dok su moji roditelji, brat i sestre bili na putu prema dalekoj Kanadi, gdje je mlađi brat Marijan imao prvo mladomisničko slavlje. I ta neočekivana bratova odluka o svećeništvu je izvor na kojem se osnažila moja želja za pisanjem zavičajne knjige. Čekajući svoje rođene, u Vinici sam tada malo propitivala o nekadašnjim jelima tetu Icu Ivanda, tetu Icu Babić, susjedu Maricu Šiško i stričevića Antu Šišku, koji su mi puno pomogli da zapravo – provjerim svoja djetinja sjećanja.
I djed Maljčić sa svojim savjetima zasigurno je zaslužan za ove plodove koji nastaju iz Vašeg pera, zar ne?
– Da, najprije život u Vinici, u Šiškama, uz tako plemenitog djeda sigurno je temelj svega ovog što mi je trajno oplemenilo življenje i ispunja umirovljeničke dane. Deset dana prije smrti djed mi je povjerio (a ja sam zapisala) niz njegovih sjećanja iz prošlosti i detalje o obiteljskom stablu. I dandanas čuvam te požutjele papire. Oni su moja čista djedovina.
Zavičajnost je osobito probudilo i to što sam 1999. posredstvom hrvatskog radija dobila dokumentarac “Zemlja bez Adama” snimljenog 1968. po Vinici, Viru ali i u našoj kući. Dostupan je na YouTubeu.
Okvir za pisanje “Šiškuše” bile su mi hvalevrijedne monografije našeg don Ilije Drmića i Roberta Jolića o Župi Vinica koje su mi darovali roditelji.
Povratak mojih roditelja 1996. iz Makarske u naš zavičaj zadivljujući je moment i ostvarenje roditeljskog sna. I ovim pisanjem im želim zahvaliti što su u Šiškama i što čuvaju rodno ognjište. Moja braća i sestre koji žive bliže često ih posjećuju, a i ja se sad mogu slobodnije uputiti jer sam u mirovini. Moji roditelji mi tako povjeravaju svoja sjećanja koja brižno zapisujem i objavljujem na svojem profilu na Facebooku.
Kako je publika primila ovu knjigu? Kakve su povratne informacije? Koga ste „Šiškušom“ najviše obradovali?
– Najviše sam strepila pri slanju knjige roditeljima u Šiške. Naime, njima sam je i posvetila. Pitala sam se stoga, kako će oni primiti sadržaj knjige? Začudo, prošla sam dobro! S velikim olakšanjem sam nastavila disati… i pisati. Jer takvo Viničko djetinjstvo kakvo sam ja proživjela ne može stati u jednu knjigu.
Uvjerena sam kako sam knjigom najviše obradovala one koji su daleko od rodne Vinice i koji joj uslijed životnih okolnosti ne mogu navraćati.
Osim promocije knjige, u posljednje vrijeme ste nekim drugim povodima dolazili u Vinicu i duvanjski kraj.
– S obzirom na to da sam cijeli radni vijek u prosvjeti logično je bilo baviti se i pisati o viničkom školstvu, a koje je nažalost ugašeno 2002. Matičnih knjiga više nema. Tražeći dokumentaciju obišla sam matičnu školu Stjepana Radića u Prisoju i našla dvije matične knjige koje imaju premalo podataka.
Kod rođaka u Vinici našla sam “Knjigu inspekcijskih zapisa” u OŠ Vinica od 1946. do 1961. Iako nepotpun, materijal je dragocjen, ali i zahtijevan za obradu. Time se trenutačno bavim.
S ponosom sam se uključila u projekt OŠ Prisoje “Vremeplov kulturne baštine”. U travnju prošle godine prvi dan sam učenike vodila kroz Vinicu i upoznavala ih s kulturnom baštinom našeg zavičaja. Drugi dan u Prisoju s učenicima kuhali smo jela iz Šiškuše. Predivno je to iskustvo u kojem su me djeca oduševila suradnjom i primjedbama.
– Govorite kao moja baba, – priznao mi jedan desetogodišnjak.
Koliko ste osobno uspjeli sačuvati iz rodne kuće i prenijeti u svoju današnju obitelj, pa i kad je riječ o jelima i okusima iz zavičaja?
– Na nama bakama i djedovima jest da budemo te važne poveznice naših korijena i sadašnjosti, a time i budućnosti naše djece i unučadi. Lako mi je jer se samo trebam prisjetiti kakav je bio moj djed prema nama, svojoj brojnoj unučadi. Odlučila sam otići u mirovinu čim sam ostvarila uvjete. Tako se mogu odazvati čim me pozovu djeca. Naravno, kad god mogu, obilazim i Vinicu, drage roditelje i sestru koja živi s njima.

Što Vas najviše vuče južnome kraju i gdje susrećete svoje Viničane i Viničanke?
– Roditelji koji žive u obiteljskoj kući u Vinici u visokim su godinama i u prvome redu zbog njih dolazim.
U Vinici ima naznaka povratka pojedinaca ili obitelji i to me uvelike raduje.
Obično se ljeti duže zadržim i pripazim da budem uz “Dan Viničkog zajedništva” i usponu na Zavelim. Tada susrećem draga lica kojih se još sjećam. Upoznajem i brojne mlade ljude. Kada zimi dolazim, susreti su rijetki. Najlakše je susretati Viničane na misi u našoj “Golubici” (tako od milja zovemo našu crkvu na Brigu), a nakon mise družiti se u centru Vinice u jedinom kafiću “Rumor”‘.
Osobita mi je radost susretati Viničane po Virovitici, Koprivnici, Osijeku, Bjelovaru, Splitu, Zagrebu… Priznajem kako mi u tome pomaže knjiga Šiškuša i suvremeni mediji.
Ove godine Župa Vinica obilježava 140 godina od osnutka. Obilježit ćemo tu lijepu obljetnicu uz našeg župnika don Jakova Renića i Zavičajno društvo Zavelim.
Ponosna sam što smo nas četvero Viničana, Suzana Škojo, Nikola Mamić, Luka Malenica i ja složili prelijepi “Vinički kalendar“za 2025. godinu. Tisak su omogućili Stipe Lozušić, Ante Šiško i Nikola Mamić i ovih dana darivali župljanima Vinice.

Moram Vas ovo pitati: koje Vam je najomiljenije zavičajno jelo i kako ga je najbolje pripremiti?
– Omiljeno jelo iz djetinjstva mi je Grušalina na način mame Marte. (Šiškuša, str. 242).
Za Vaše čitatelje izdvojila bih jelo inspirirano djedovom pričom o životu jednog našeg junaka iz Adrove Drage.
Lungić hajduka Drače:
Očišćeni svinjski file narezati na ploške, kao i domaću slaninu i kapulu. Pripremiti vrijesak, sol i papar. Naizmjence slagati komade mesa, luk i slaninu i tako nastaviti do kraja. Obilato začiniti i pouljiti. Peći do rumene boje. Poslužiti uz ribani zapečeni krumpir.
Zahvaljujemo Vam na razgovoru i radujemo se Vašoj sljedećoj uspomeni, priči ili knjizi.
Hvala Vama na zanimljivim pitanjima!
Z.S./Tomislavcity
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item1 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Ljubica-Sisko-Vinica-2-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item2 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/vinica-narodna-nosnja-srce-turkalj-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item3 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Ljubica-Sisko-Vinic-a1-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item4 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Ljubica-Sisko-Vinica-5-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item5 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Ljubica-Sisko-Vinica-6-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item6 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Ljubica-Sisko-Vinica-7-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item7 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Ljubica-Sisko-Vinica-4-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item8 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Ljubica-Sisko-Vinica-3-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item9 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Ljubica-Sisko-Vinica-9-jelo-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item10 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Ljubica-Sisko-Vinica-8-jelo-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item11 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Ljubica-Sisko-Vinica-0-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item12 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/01/Vinica-narodna-nosnja–80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
Objava Ljubica Mihaljević: “Ne zaboravljam činiti ono što je običavao u rodnim Šiškama moj djed Marijan” pojavila se prvi puta na Tomislav City.