Krajem osamdesetih, Izet Kelje Alić je popravljajući krovove sugrađana počeo prikupljati antikvitete koji govore o povijesti Livna. Tri decenije kasnije, muzejska postavka s više od 12.000 eksponata govori o ovom gradu.
Krajem osamdesetih godina, Izet Kelje Alić je sasvim spontano, posjećujući domove svojih sugrađana, počeo prikupljati antikvitete. Radilo se tu o stvarima koje su njihovi vlasnici već zaboravili, prepuštajući ih prašini i vlagi njihovih mračnih tavana i podruma. Baveći se popravkama krovova i oluka, otkupljivao je i dobijao na poklon gotovo neiskoristive stvari i odnosio ih u svoje dvorište i garažu.
Nije trajalo predugo prije nego se u dvorištu njegove kuće prikupilo dovoljno stvari da Kelje, na nagovor prijatelja i poznanika, krajem osamdesetih godina u vlastitom domu otvori mali muzej „Stari grad“. Smješten je u uskoj ulici u starom dijelu Livna, tamo gdje stariji građani i danas vrlo jasno pamte korzo. Strma ulica omeđena je starim bosanskim kućama, a preko puta je stara, vjerovatno najljepša gradska džamija.
Možda najfascinantniji dio priče jeste da muzej sadrži više od 12.000 eksponata koji datiraju od 5. do 20. stoljeća. Najveći dio kolekcije donirali su Livnjaci. Iako su vrlo pažljivo poredani, gotovo je nemoguće svakom eksponatu pokloniti jednaku količinu pažnje. Baš u trenutku kada se zagledate u stare pištolje i puške, postavljene odmah pored ulaza u malu prostoriju, pažnju će vam ukrasti dvije zahrđale vojničke kacige, od kojih jedna ima veliku rupu na tjemenu.
Posebne priče
A onda će se, prirodno, stvoriti i pokrenuti lavina pitanja o sudbini onog tko ju je nosio. No, čak i prije nego uspijete dati sebi odgovor na ovo pitanje, noge će vas već odvesti dalje, ka uglu u kojem na starom gramofonu svira muzika iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. U blizini je manja gitara, vjerovatno korištena na gradskim zabavama, a odmah pored manji scenarij u kojem je detaljno opisan život u Livnu početkom 20. stoljeća.
Kroz neobavezan razgovor, Izetov sin Almir mi govori kako najviše žali zbog činjenice da njegov otac, prije nego što je 2019. godine preminuo, nije uspio napraviti popis porijekla svih eksponata. Koliko bi to točno pomoglo radu muzeja, ne znam, ali vjerujem da bi svakom eksponatu dodalo još malo duše i topline – akcentiralo bi činjenicu da izložena medalja nije običan komad metala, već poseban osjećaj koji je neko nosio preko živog srca.
Jednako su posebne i ostale priče. Poput požutjelih svjedočanstava, diploma, uvjerenja i potvrda o pozajmicama. U izlogu je i nekoliko desetina različitih kovanica, počevši od dolara, sve do starih jugoslovenskih dinara i maraka. Na policama su pomalo zahrđali mlinovi za kavu, škripave makaze, džezve za kavu, dvogled bez jednog stakla i nekolicina knjiga izlizanih i oštećenih korica. Neki dijelovi postavke su posebno impresivni, poput kompletne kolekcije alata korištenih za proizvodnju Livanjskog sira ili stećaka koji su pronađeni u okolici.
Mali prozirni telefon
Na obližnjem zidu zalijepljeno je nekoliko fotografija, sa nekih se smiju i mašu dječaci, sa drugih nešto stariji muškarci. Svi pripadaju različitim muzičkim sastavima koji su u proteklih nekoliko decenija djelovali u Livnu.
Među njima su i Mišo Bartulica, frontmen kultnog Bolera, kao i Ivica Propadalo, umjetnik, kreator statue velikog Porina i frontmen Teške industrije. Obojica rođeni Livnjaci, poput Mate Rimca, koji je, kažu, ranije ove godine proveo nekoliko sati temeljito istražujući muzej i slušajući o predmetima koji pripadaju njegovom gradu.
Ovdje su, osim sitnih predmeta koji su se koristili u kućama, izloženi i predmeti s ulica nekadašnjeg Livna. Tu je moguće vidjeti kako je izgledala cijev za vodu iz rimskog perioda, te čuti priču o tome kako je izgledao turski sistem vodosnadbijevanja. U zemlju se ulazilo do visine prsa, kaže Almir, kako bi se cijev stavila što dublje, a shodno tome voda u kućanstva stizala je što hladnija.
Možda najinteresantniji detalj, bar iz perspektive autorice teksta, jeste mali prozirni telefon koji pokreću žetoni. Ovakve sprave nekad su stajale najviše u kafićima, a kupovinom jednog žetona za dva dinara, osigurali biste nekoliko minuta telefonskog razgovora.
Pored njega je postavljeno nekoliko praznih čaša za piće, čaj i kavu, kao i drugi sitni detalji koji su pripadali kultnim livanjskim ugostiteljskim objektima. Interesantno je promatrati reakcije starijih Livnjaka na neke od eksponata, uglavnom zato što predstavljaju sitnice koje ih asociraju na mladost, ali i zato jer prvu reakciju iznenađenja gotovo uvijek prati interesantna priča iz prošlosti.
Gotovo je nevjerovatno da je svih 12.000 eksponata prikupio jedan čovjek, a sve u želji da na što bolji način predstavi grad u kojem je rođen i odrastao. Od trenutka kada je otvorio vrata, pa sve do svoje smrti 2019. godine, vjerno i dosljedno je prenosio priče o Livnu, ostavivši muzej zatim u amanet Livnu i njegovim građanima.
Kako je lokalni majstor postao kustos
U nekolicini intervjua istaknuo je kako je najponosniji na knjige utisaka, gdje su stotine stranica ispisane na različitim jezicima i drugačijim rukopisima. Kelje je od posjetitelja tražio da svoje viđenje muzeja napišu na maternjem jeziku, u želji da među koricama prikupi sve jezike svijeta: „To je najveće blago koje sam sačuvao“, govorio je.
Muzej već više od tri decenije funkcionira bez pretjerane podrške vlasti, oslanjajući se uglavnom na donacije i zaradu od posjeta. Livnjaci i danas, tri godine nakon smrti osnivača, pronalaze i donose eksponate koje Almir pažljivo izlaže na policama. Zajedno nastavljaju graditi kuću čije je temelje postavio Kelje, a koja će, bez sumnje, postojati još jako dugo.
Govorit će o Livnu, njegovim ulicama, legendama, zabavama, običajima i velikim i malim vjerovanjima ljudi. Do najsitnijeg detalja predstavit će pripremu hrane, pića, odlaske u školu i nekadašnje igranke. Kao i život u ratu i poslije njega. I najvažnije, vrlo će jasno ispričati neobičnu priču o tome kako je lokalni majstor zbog velike ljubavi i privrženosti vlastitom gradu, postao veliki kustos.
Aljazera.balkans
