GRAČAC U PODBORU: Put križa “Uzmi svoj križ i slijedi me!”

Tajnu života i pitanje smisla čovjekova postojanja najviše dotičemo u patnji i smrti. A u tome su Isusova muka i smrt, njegova ljubav, o kojoj posebno razmišljamo od Cvjetnice do Uskrsa, najbolji odgovor u ljudskoj povijesti.

Skupili smo se iz svih naših ramskih župa i mjesta da se od crkve sv. Ane, ovdje u Ploči, popnemo do Gračaca, neistraženoga povijesnoga mjesta za kojeg ipak postoje podaci i predaja da je riječ o mjestu kršćanske i franjevačke prisutnosti, mjestu okupljanja naših predaka na molitvu i proslavu Boga.

Ovaj put križa kojega sačinjavaju križevi iz 14 groblja našeg ramskoga zavičaja. U njima želimo predstaviti i moliti se za sva naša mjesta, našu povijest, za sve naše pokojne i za žive.

Da naša povijest ne ostane samo povijest stradanja i gorkog okusa nezadovoljene pravde, kao vjernici – ne možemo drugačije – nego sve, i našu prošlost i sadašnjost, naše grobove i živote, vezati uz jedinstvenu ljubav Isusa Krista, našega Gospodina koji je svojom patnjom, svojim putem nošenja križa od Pilatove palače do Golgote i polaganja u grob, ponudio smisao i ondje gdje izgleda da smisla nema. Nastojat ćemo na svaku Cvjetnicu, na nedjelju muke Gospodnje, moliti Put križa, zajedno slaviti Boga, zahvaljivati za raspetu ljubav, i u Isusovu životu tražiti smisao svome životu.

Naslovili smo ovaj put križa Isusovim riječima: “Uzmi svoj križ i slijedi me!”

Braćo i sestre, to je ono što treba biti glavna poruka našega uspona stazom do Gračaca. Uzeti svoj svakodnevni križ, svoju svakodnevnu muku, i s ljubavlju je nositi slijedeći Isusa. Neka nam zato ovaj hod, ovaj put križa, prođe u molitvi i sabranosti.

gračac u podboru: put križa “uzmi svoj križ i slijedi me!”

Pristupna molitva

Pomolimo se: Gospodine Bože, evo nas na Cvjetnicu, nedjelju muke Gospodina našega Isusa Krista, na obroncima Kolivreta, u Ploči, u jednom od mjesta našeg ramskoga zavičaja. Krećemo na put s Isusom Kristom, prateći ga na njegovom putu patnje, ostavljenosti, poruge, smrti i ukopa. Želimo ti posvjedočiti da vjerujemo u tebe. Želimo ti kazati da bismo htjeli biti bolji prema svojim ukućanima, prema svojim bližnjima, savjesniji u svome poslu, u svojim obvezama i odnosima. Udijeli nam milost da naš hod kroz našu povijest i kroz Isusovu patnju urodi hrabrošću da u svoj život unesemo nasljedovanje našega Učitelja i Spasitelja Isusa Krista. Ne dopusti da milost njegove patnje bude za nas izgubljena.

Neka, Gospodine, zagovor naše Ramske Gospe, Majke od milosti, zagovor svih svetih, osnaži našu vjeru da priznamo kako nijedna patnja, nijedna smrt iz ljubavi, nisu uzaludni; da povjerujemo da se naši pokojnici nalaze u tvojoj blizini, te da svaki naš život ima onoliko smisla koliko svatko osobno i s ljubavlju nosi svoj križ i pomaže nositi križeve drugih. Otvori naše oči za patnju drugih. Otvori naša srca za poštivanje i ljubav prema tebi i bližnjima.

gračac u podboru: put križa “uzmi svoj križ i slijedi me!”

Prvi križ: Rumboci – Varvara

Rama je prostor naseljen od davnina. Kršćana je bilo i prije dolaska Slavena, prije Hrvata, u 5. i 6. stoljeću. Za to svjedoči crkvaSvete Barbare, odakle i dolazi ime Varvara. Ondje je, uz druge nalaze,nađena i grobnica u kojoj su bili sahranjeni kršćani. Za ovu prvu postaju i nadgrobni križ iz Rumboka vežu se osim Varvare i Rumboka, i lokaliteti Zahum s Brainovim docem, rodnim mjestom Dive Grabovčeve, a što nas opet veže s mnogim planinskim mjestima od Pliševice, Ravašnjice, Ljubuše preko Proslapske planine do Kedžare gdje su živjeli naši preci, čuvali svoj mâl, skupljali ogrjev, kosili, radili i pjevali.

I. postaja: ISUSA OSUĐUJU NA SMRT

Isus stoji pred rimskim upraviteljem Pilatom, izručen od vjerskih i političkih vlasti svoga naroda. Naroda koji se od miroljubiva vjerničkog naroda pretvorio u razdražljivu svjetinu. Isus je usamljen. Osuđen najprije na samoću i nerazumijevanje a potom i na smrt.

Pilat je nesiguran. Ne nalazi na njemu krivnje. Daje ga izbičevati, okruniti trnovom krunom da tako ismije i njega i njegovo kraljevanje. Mislio je da će tom kaznom udovoljiti svjetini, pa ga onda pustiti. Izvodi ga okrvavljena, bičevana i s krunom na glavi.Skupljenom mnoštvu govori: Evo čovjeka!Mislio je tako zaigrati na sažaljenje naroda. No, u mnoštvu više nema samostalnih osoba, nema prisebnih, svi su postali jedno u zlu:isto zlo misle, isto zlo galame:Isusa treba razapeti, pogubiti.

I Pilat pere ruke. Potvrđuje osudu. Izručuje Isusa masi. Rimski su vojnici tu samo da bude sve po propisu i da ga svjetina ne raskomada prije Golgote, mjesta izvršenja presude. Isus je osuđen. Mora na križ. Treba biti uklonjen između živih.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, molim te za istinitost mojih riječi. Ne dopusti mi da osuđujem nevine,niti da se pridružujem kolektivnim mržnjama i isključivanju. Daj mi snage da stanem na stranu krivo osuđenih. A onda kada sam krivo osuđivan, optuživan, kada se o meni govore neistine, kad se ljudi uklanjaju od mene, čak i prijatelji, kad mi se podruguju i preziru me, daj mi milost da to strpljivo podnesem vjerujući u konačnu snagu istine i u sigurnost tvoje blizine.

gračac u podboru: put križa “uzmi svoj križ i slijedi me!”

Drugi križ: Prozor – Gmići

Prozor je bio srednjovjekovni grad. Prvi pisani trag je iz kolovoza 1366. Od njega je danas ostala kula na brežuljku iznad Ponira. Navodi se da je put iz Uskoplja, od Vesele Straže, prema jugu i obratno prolazio kroz taj tjesnac i da je u Prozoru bilo jedno od rezidencijalnih mjesta u kojem su dolazili bosanski vladari i donosile važne odluke za ovo područje.

Kasnije Prozor postaje turska kasaba u kojoj živi izuzetno mali broj kršćana. Središte kršćanstva biva potisnuto iz Prozora na prostor oko franjevačkog samostana na Šćitu. I dok je Šćit duhovno središte Ramljaka, Prozor Ramljaci sporo prihvaćaju kao mjesto političkog i društvenoga, kulturnog i obrazovnog, školskog i zdravstvenog života,te da ga u tom smislu i trebaju izgrađivati zajedno s drugima sugrađanima, posebno Bošnjacima kojima je to također zavičaj i urbano središte.

II. postaja: ISUS PRIMA NA SE KRIŽ

Umaći patnji, odbaciti križ, svojstveno je svima nama ljudima. Isus se, međutim, ne izvlači. Još je prije svojim učenicima govorio da svatko treba uzeti ne njegov nego svoj križ i poći za njim. Nositi križ i slijediti Isusa, bit je kršćanstva.

Križ ne treba tražiti. On je već tu. To smo jedni drugima u obiteljima, to smo jedni drugima u susjedstvu, u našim mjestima, župama, u našem gradu, općini, zemlji. Križ je naš svagdanji život koji moramo ne samo podnositi nego upregnuti svoje snage da svoju svagdašnjicu učinimo ljepšom, radinijom, bogatijom. Nitko nas neće osloboditi našega križa, nitko nas neće osloboditi od dijela odgovornosti koji imamo za zajedničko dobro, za prosperitet našega mjesta, naše župe, našega grada, zavičaja, zemlje. Nepreuzimanjem križa odgovornosti za obitelj i druge, mi činimo situaciju još težom, sve više okrivljujemo druge i otežemo ne samo promjene nego i radost našega života. Uzimanje svoga križa znači pošteno, strpljivo i nepokolebljivo raditi i obavljati svoje dužnosti i poslove.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, ti znaš da bježim od križa, od muke svoga svagdašnjega života, od odgovornosti za moje bližnje. Ti znaš da se uklanjam od odgovornosti za zajedničko dobro i da bih onda, negdje s visoka, mogao okrivljivati i prozivati druge. Promjeni me da od mekušca i slabića postanem radin, odlučan i odgovoran čovjek. Daj da povjerujem da ima smisla nositi svoj križ za dobro drugih i iz ljubavi prema tebi.

gračac u podboru: put križa “uzmi svoj križ i slijedi me!”

Treći križ: Trišćani

Stoljećima se cijela Rama pastorizirala iz Gornje Rame, osobito iz samostana na Šćitu. Početkom 19. stoljeća, u vremenu kada franjevci nemaju samostana na Šćitu, ali prisutni su u Gornjoj Rami, osnivaju samostalnu kapelaniju u Trišćanima, čije ime dolazi od trsa, jer je na tom području bilo vinove loze. Ta kapelanija je bilakao samostalna župa i franjevci su odatle pastoriziraličitavu Donju Ramu i današnju župu Doljani. Kasnije od Trišćana postaje župa Gračac (1837), a misa se slavi i sve do 1893. u Trišćanima, pod velikim kestenom. Turci su stalno ometali to misišće dok se nisu okuražili trojica hrabrih kršćana: Ivandić, Kelava i Breljaš, kojih su se Turci bojali. Oni bi objesili svoje koparane koje su Turci dobro poznavali na prilazu misišću u Trišćanima a otišli bi na Ustiramu i na Hudusko gdje bi drugim misarima osiguravali prolaz kroz turske zasjede do kapele u Trišćanima.

III. postaja: ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM

Nema života bez padova. Isus je uzeo svoj križ, križ ljudske osude. I ubrzo je pao. Iznemogao je. I mi padamo, iako bismo željeli sakriti svoj pad i stalno hoditi uzdignute glave, preponosni i nedodirljivi udarcima sa strane. Prvi pad je težak jer unosi sumnju i zdvajanje u nas same, unosi malodušje. Mnogi od nas ne ustajemo poslije prvoga pada. Prvi pad ima posljedicu nevjeru u same sebe. Isus ustaje. Uvijek ima neslućene snage koju Bog daje čovjeku čak i onda kada čovjek diže ruke od sebe.

Dok zastajemo pred trišćanskim križem, u njemu vidimo mnoga napuštena mjesta ne samo Donje Rame nego našega čitava zavičaja i naroda. Kao da je u njemu položena i sumnja u nas same, naša nevjera u snagu i dobrotu koju je Bog u nas stavio, pa napuštamo svoja mjesta, padamo u nemoć i zatvaramo svoju budućnost. Isus, međutim, ustaje. Kreće dalje.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, toliko toga pokušavamo u životu i toliko puta smo već u prvom padu zastali i ostali ležati razočarani u sebe i u svoje snage. Daj nam milost da prihvatimo svoj pad, ali i da ustanemo i povjerujemo u toliko čvrstine i odlučnosti koju si dao svima nama. Daj da u sumnji u sebe susretnemo lice tvoga Sina i našega brata Isusa Krista koji ustaje i kreće dalje.

gračac u podboru: put križa “uzmi svoj križ i slijedi me!”

Četvrti križ: Župa Gračac

S Trišćana je god.1893. središte donjoramske župe prešlo na Gračac. No nevolje ne prestaju. Zbog Jablaničkog jezera crkva se premješta s mjesta koje je jezero potopilo na današnje mjesto gdje je nanovo sagrađena godine 1959. Komunikacija mnogih gračačkih sela sa župnom crkvom je posve otežana. Preko jezera nema mosta gotovo 30 godina, pa vjernicima najvećih sela – Ustirame, Kućana, Huduskog, Tošćanice jedina mogućnost prelaska vode ostaje čamac. Ova mjesta i danas sve više osiromašuju.

Do pred zadnji rat većina žitelja gračačke župe radilisu u poduzeću Granit za skromnu plaću. Bili su dobri majstori kamena i veliki radnici. Ostali su skromni i jednostavni, bez bahatosti i potrebe za nadutost i isticanje sebe, ali hrabri za život. Sada kada je prometna veza nešto bolja, osobito Kućani, sve više ostaju prazni. Ustirama je rodno mjesto značajnih ramskih franjevaca Vladića.

IV. postaja: ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU

Na svome putu muke Isus susreće svoju majku. Dirljiv susret. Majka ne razumije sve, ali zna da treba biti uz sina. Njegova muka joj stvara patnju, ali je ona prihvaća iz ljubavi prema njemu. Isus ne želi žalostiti druge, osobito ne majku.

Četvrta postaja je postaja našega odnosa prema našim obiteljima, osobito prema majkama i očevima. Puno nas je ostavilo svoje rodne kuće, svoje majke i očeve. Neki od nas bismo rado umakli njihovoj ljubavi i brizi. Pričinjaju nam teret.

Neki od nas svojim raznovrsnim i bahatim odlukama, svojom lijenošću ili grubošću, svojim krivim ponašanjem, drogom ili pijanstvom, žalostimo svoje roditelje i umjesto da nosimo svoj križ i njima pomažemo, tovarimo na njih svoje probleme. Postajemo teški teret bližnjima. Oni čak i obolijevaju zbog naše nemarnosti, stare prije vremena. Iskorištavamo njihovu dobrotu. Imamo već godina i umjesto da im činimo život ljepšim, prisiljavamo ih da nam ne smiju ništa reći, da nas i dalje hrane kod naše snage, mladosti i zdravih ruku.

Neki od nas koji odsele, javljaju se rijetko, zaboravljaju svoje roditelje ili misle da će novčanim prilogom izliječiti njihovu samoću.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, učini me zahvalnim svojim roditeljima, majkama i očevima, svima koji me vole. Ne dopusti da se osorno ponašam prema onima s kojima živim. Daj mi dobrote da svojim roditeljima i bližnjima činim život ljepšim, da ih bez potrebe ne žalostim. Neka me prati tvoj blagoslov u životu preko blagoslova i ljubavi moje majke i oca.

gračac u podboru: put križa “uzmi svoj križ i slijedi me!”

Peti križ: Župa Uzdol

Župa Uzdol se odvojila od šćitske župe godine 1856. U 150 godina njezina postojanja služili su je franjevci i dijecezanski svećenici. U njoj je i grob mučenika fra Stipana Barišića, jednoga u nizu franjevaca koji su stradali brinući se za svoj puk. U Uzdolu je “Uzdolski križ”, spomen nedužnim žrtvama iz zadnjega rata. I žitelji ove župe kao i mnogih mjesta naše Rame još uvijek se muče s pitanjem smisla ostajanja na rodnoj grudi. I Uzdol očekuje brigu i solidarnost ne samo Uzdoljana nego i svih nas. Ta je župa posvećena sv. Ivanu Krstitelju, Isusovom preteči, čovjeku velikoga odricanja i pokore, onomu koji je proročki prokazivao ljudsko zlo, društvene nepravde, i ono najopasnije zlo da se baštinjenom vjerom brane loši postupci prema slabima i siromašnima.

V. postaja: ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ

U Pismu stoji da su zbog Isusove iznemoglosti prisilili nekog Šimuna iz Cirene da Isusu pomogne nositi križ. Ne znamo kako je to Šimun prihvatio. Je li se puno protivio ili ne? U svakom slučaju pomogao je.

Ova postaja je postaja naše ljudske solidarnosti, pomoći drugima u nevolji. Olakšavanje tereta njihova križa samoće, siromaštva, duhovne i tjelesne bolesti.

Najbolja je ona pomoć koja nije iznuđena, koja nije kupljena. Najbolja je ona pomoć kada s njome ništa ne dobivamo, kada preko pomoći drugima mi ne profitiramo. Najbolja je ona solidarnost koju smo učinili zbog drugih, koju nismo podigli na velika zvona, ona za koju Isusu kaže da smo je skrili i od sebe samih:da ne zna ljevica što nam čini desnica.

Koliko bismo samo mogli pomoći drugima ako bismo dali i od svoga suviška, osobito od onoga novca što trošimo za naše igračke i igrarije, za naše ovisnosti o autu, drogi ili alkoholu. Koliko bismo pomogli drugima da smanjimo broj naše odjeće i naših cipela, da pojednostavimo naše nezajažljive želje i potrebe. Koliko bismo samo pomogli da iziđemo iz stalnoga kukanja kako treba nama pomoći, kako svi trebaju raditi za nas, ili iz onoga stanja kada jadikujemo da samo oni koji su na vlasti ili koji su moćni moraju pomagati, dok mi ostajemo nijemi i bešćutni na potrebe drugih. Nas se to kao ne tiče.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, učini me osjetljivim za potrebe mojih bližnjih u nevolji. Ne daj da upadnem u napast da pomoć koju sam dužan dati drugima koristim za sebe i svoj probitak. Pomozi mi da se odreknem svojih poroka, da se uključim u zajedničke akcije pomoći svojim bližnjima. Daj mi osjetljivo srce da umanjujem teret križa siromaštva i nevolje svoje braće i sestara.

gračac u podboru: put križa “uzmi svoj križ i slijedi me!”

Šesti križ: Župa Doljani

Župa Doljani je osamljena župa smještena pod vrletima Čvrsnice, odsječena od puteva. Nastala je 1882. godine odvajanjem od župeTrišćani (Gračac). I ovo je mjesto, kako svjedoče osobito stećci po Sovićima uz rijeku Doljanku, od davnina naseljeno mjesto. Njezin je zaštitnik sv. Ilija, ujedno zaštitnik Bosne, jedan od najvećih starozavjetni prorok koji se borio za čistoću vjere, koji je bio milosrdan siromašnima i kojemu se Bog objavio u šutnji tihoga lahora.

U Doljanima je i grob Mijata Tomića. Ovoj župi pripada i grob Dive Grabovčeve na Kedžari, kao i veliko polje oko Risovca. U Drugom svjetskom ratu četnici su pobili oko 150 župljana iz Doljana, Sovića i s Risovca(6. 10. 1942). U ovom ratu (1993) stradali su uz vojnike i civili Doljana i Sovića. Župa se od toga stradanja još nije oporavila. Većina je iselila i nisu se vratili. U župi Doljani kao i u susjednoj Jablanici slabo koga ima da se odvaži na povratak i da se počne investirati. Štoviše, žitelji doljanske župe osjećaju se najviše sami i napušteni od svih ramskih mjesta.

VI. postaja: VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC

Na mučnom putu Isus opet ostaje sam. Šimun Cirenac je svoje učinio i nema ga više. Vojnici gone Isusa naprijed prema Kalvariji. Svjetina galami. No iz maseizdvaja se jedno srce koje je zatreptalo nad nevoljom drugoga. Iz svjetine se izdvaja jedna hrabra žena – Veronika. Niti je toliko snažna da ponese križ, niti ima moć da spasi Isusa od njegove patnje. Nema ništa uza se doli rubac. Prilazi Isusu i na brzinu mu briše lice, barem da mu znoj i krv ne idu u oči.

Kako li je samo ljubav dosjetljiva i u siromaštvu i krhkosti, i onda kada se nema gotovo ništa.

Isus se ne zatvara Veronikinoj pomoći. On i onako ne očekuje puno. Ljubav i pomoć se ne mjere količinom. I mala gesta ljubavi moćnija je od najjačeg oružja. Isus si dopušta pomoći i kad je pomoć posve neznatna. I zahvalan je. Nema čime uzvratiti, ali se ne usteže pokloniti ono što ima, okrvavljeno lice. Poklanja drugome svoju patnju. Ne stidi se svoje muke i svoga izmorena lica. Patničko lice je lice koje se najprije poklanja drugima. Najljepši dar je makar mala poklonjena utjeha tuđoj muci.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, daj mi hrabrosti da se izdvojim iz svjetine i da pomognem drugima u nevolji, da se uputim i u ona mjesta i među one ljude koji su zaboravljeni od politike i od društva, od svih. I onda ako nemam što darovati, daj mi smisao u poklanjanje vremena za slušanje i razumijevanje patnje drugoga.

gračac u podboru: put križa “uzmi svoj križ i slijedi me!”

Sedmi križ: Orašac

Orašac je opće ime za jedno od najrazbacanijih naših ramskih mjesta. Raštrkana po obroncima opjevanoga Vrana i Ljubuše orašačka sela svjedoče o naseljenosti od davnina. Iako je život težak i oskudan, žitelji Orašca nose se s nevoljama. U kolektivnom pamćenju uz mnoge staje i stočarstvo, ostalo nam je sjećanje na hajduke, na Gegana, na put duhana i duvandžija, na put spasa u prošlom ratu, na dobro koje je nadvladavalo i vlastita zla, na ustajanje iz vlastitih padova.

I ovdje su mnogi stradali i od četnika i još prije kroz povijest. Mnogi su odselili, mnogi i danas rade i školuju se dalje od zavičaja, neke su kuće opustjele, neki su neutješeni u očekivanju svojih bližnjih, ali ima još onih koji ostaju na svojim ognjištima i pomažu jedni drugima. Područna crkva na Orašcu posvećena je franjevcu, mučeniku svetom Nikoli Taveliću, rođenom u Šibeniku,bio u provinciji Bosni Srebrenoj i okončao mučenički u Isusovom gradu Jeruzalemu.

VII. postaja: ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM

Opet Isus pada pod križem naše ljudske zloće. Nije sramota opet pasti, jer i ne može se drugačije naprijed. Kad se prvi put padne, redovito posumnjamo u sebe. Posumnjamo u snagu koju nam sam Bog daje. Kad padamo drugi put, počinjemo sumnjati u druge ljude. Toliko zla i nevolje dolazi od drugih, i od bližnjih, u stradanju i ratu, u vatri i vodi, u običnom životu. Pa kako dalje ako je sve oko nas pokvareno, ako su ljudi toliko prevrtljivi i kvarni, sebični i zli?

Isus je pao. Nema nikoga. Nema ni njegovih učenika, prijatelja, da mu pomognu. Njegovi protivnici i vojnici tjeraju ga da ustane kako bi se dokraja odigrala sramotna drama njegova neuspjeha.

I on ustaje, ali se ne razočarava u prijatelje, u ljude. Poznaje on svu bijedu ljudi, sav nekarakter i grešnost ljudskoga srca. Zna za ljudsku malovjernost i laž, za nevjere i pronevjere, za izdaje i zataje, za strahove i koristoljublja. Poznaje Isus i sva najcrnja zla na koja je svaki čovjek spreman. Ali zna i da se sumnjom u ljude, u dobrotu drugoga koju je Bog stavio u svakog čovjeka, ne ide naprijed. On ustaje, uzvraća ljudskoj zloći vjerom u ljude, ljubavlju prema njima. Dok god živi, i najgrešniji čovjekjoš nije stigao u pakao da iz njega ne može izići, da se ne može obratiti. To je poruka drugoga Isusova pada, njegove patnje i ljubavi za ljude. To je sastavni dio svakog križa.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, potakni u meni povjerenje u ljude, i u one koji su mi nanijeli nepravdu i zlo. Učini me sličnim svome milosrđu i daj da iz nevolja koje su mi prouzročili drugi vatrom osuda ili potopom mržnje, ne posustanem na putu dobra. Daj mi snage da se osovim na noge i krenem svome životnom cilju uspravna koraka i vedra lica.

Osmi križ: Proslap

Naš je zavičaj kroz svoju povijest uvijek u znaku stradanja, siromaštva i seljenja; progona, vatre, rata i vode. Za osmu postaju uzet je križ izvađen iz Proslapskoga groblja prije potopa Rame. Proslap je najveće potopljeno selo u Rami, sada raseljeno posvuda. Franjevci su boravili u Proslapu i tu nastanili najprije kraj potoka Nešnice, nakon povratka u Ramu. Poznata je i zgoda o begu koji je protjerao fratra iz Proslapa zato što mu se svidjelo imanje. U Proslapu je stradalo 155 ljudi za četničkoga pokolja (8. 10. 1942). Tu su veliki izvori Buka i Krupića. S potopom su uz mnoge kuće i pojate, imanja i plodno polje nestali i mlinovi, močila i mnoge priče… Danas nad potopljenim selom i raseljenim ljudima bdije još samo Proslapska planina i nešto obitelji koje žilavo opstoje u škrtom kraju.

VIII. postaja: ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE

U Evanđeljima piše da se Isusa posebno slušale neke žene, da je Isus bio osjetljiv na patnju žena u muškoj kulturi. Prijateljevao je s njima. Ostale su nam duboko usječene zgode sa Samarijankom na zdencu, posjet Marti i Mariji u Betaniji, a posebno ona zgoda kad su grešnu ženu “licemjerni pravednici”doveli Isusu da i on pristane da je se kamenuje.

Žene su, govori nam kršćanska tradicija, pratile Isusa i na njegovu putu križa. Primakle se– suosjećajno i u suzama –mučeniku ljudske nemilosrdnosti.

Isus im, međutim, ne dopušta da se sažalijevaju nad njim, da plaču zbog okorjelosti srca drugih ljudi koji se tako okrutno ponašaju prema nedužnome. Njihova prava utjeha, govori Isus,neće biti plač ne nad njim nego nad sobom i nad vlastitom djecom, nad svojim grijesima i nad grijesima vlastite djece koju redovito tako lagano opravdavamo.

Isus nije nezahvalan za osjetljivost ženskoga srca, ali poziva žene da ne liju suze gdje je to nepotrebno, ondje gdje se mora podnijeti muka, gdje se mora nositi križ za ostvarenje višega dobra. Isus nas poziva da preispitamo svoje suze, svoju tugu i suosjećanje, da ne žalimo ni sebe ni druge ondje gdje se treba žrtvovati, da samosažaljenjem i svojim suzama ne obeshrabrujemo ni sebe ni druge.

Tuga i sažaljenje najprije su za vlastitu grešnost i grešnost naših najbližih, ali zajedno s time bodrenje u muci i patnji i sebe i drugih da se dokraja završi put našega životnoga poslanja. Isus nas poziva na odvažnost, a ne na zatvaranje u suze i sažaljenje.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, daj mi razlikovati pravu patnju od samosažaljenja, iskrenu suzu od lažne, potrebnu muku moje djece i bližnjih od krivog žaljenja i krive ljubavi prema njima. Daj mi da budem osjetljiv na žalost drugih, ali i da povjerujem da se suzama i tugom ne ide naprijed. Primakni mome životu snagu Isusova hoda do potpune ljubavi.

Deveti križ: Jaklići

Uslijed mnogovrsnih neprilika franjevci su svoja sjedišta morali mijenjati. Tako, nakon što je fratar protjeran iz Proslapa, boravi jedno vrijeme u Jaklićima. U Drugom svjetskom ratu stradalo je 70 Jaklićana, uglavnom 9. listopada 1942. Za Jakliće kao i za Rumboke vežu se obronci šumovite Raduše, Idovac, Ledenica, posebno nekada naseljeno i pitomo Draševo, Jaklićka planina, do kojih se penjalo strmim točilima. Jaklići su danas najveće selo sadašnje župe Rama-Šćit. To je uz mnoge i živuće franjevce i rodno mjesto fra Ljube Lucića koji je, iako nije živio u Rami, poput mnogih franjevaca, svoj ramski zavičaj nosio sa sobom. Fra Ljubo je osim knjige o Rami ostavio i jedno od najboljih svjedočanstvo o prošlom ratu u svom Sarajevskom dnevniku.

IX. postaja: ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM

Opet Isus pada. Ništa se toliko na njegovom putu ne ponavlja kao padovi, kao neuspjesi. Da smo bili onda kad se to sve događalo, vjerojatno bismo kao i drugi pomislili da više nema ništa od Isusa, da se više neće podići.

I dok smo prvi pad označili sumnjom u sebe, onim mjestom gdje smo se razočarali u svoje snage i više ne ustajemo; i dok smo drugi pad označili sumnjom u ljude, u ovaj svijet, u pokvarenost i zlo oko nas da opet ništa ne možemo učiniti; treći je pad najgori, sumnja u Božju pomoć. Dakle, ne samo da sumnjamo u sebe, u druge, nego u našim padovima i neuspjesima dolazimo i na rub očaja, počinjemo sumnjati u Boga, u njegovu blizinu i providnost. I ima nas koji smo došli do te točke. Mi doduše živimo, bolje kazano životarimo, ali naš život nema nekoga smisla. Patnja nas je posve preuzela. Grijeh nas je slomio. Ne vidimo providna dana, budućnost nam se zatvorila.

Ipak, ne zaboravimo: Bog zna biti najbliži i pomaže kad smo odložili svaku našu i svaku ljudsku moć uopće. Isusov nastavak puta i nakon trećega pada svjedoči nam da Bog ne ostavlja čovjeka, nego mu daje snagu da nastavi svoj put.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, naš je život satkan od mnogih padova. Mnogi od nas, iako idemo u Crkvu i molimo se, posumnjali smo u tvoju blizinu, u snagu evanđelja Isusa Krista. Toliko je težak naš životni put da smo izgubili radost postojanja, naše lice je smrknuto, naše srce stegnuto. Primakni nam se bliže, pohodi nas u kušnjama nemoći i očaja. Daj nam snage da opet krenemo prema tebi i bližnjima čineći dobro i ljubeći ih dobrim djelima.

Deseti križ: Mluša

Priča se da je Mluša nekada bila muslimansko selo. Kada je jednom naišla kuga, svi su u tom mjestu pomrli. Imanje je pripalo ramskom begu Dugaliću koji je u najam Beljama dao cijelu Mlušu. Belje su bili poznati kovači i držali su čuvene stupe na Rami. Osim plodne zemlje, šljivika, na Mluši je i ramska brana, od koje ovisi privreda ramskoga kraja. Preko Mluše i Kolivreta sunce dolazi u Gornju Ramu.

X. postaja: ISUSA SVLAČE

Nikada ne možemo dosegnuti kraj ljudske pakosti, ali ni ljudske dobrote utemeljene u miru s Bogom. Deseta postaja, kada Isusa svlače, to i kazuje. Najgore ponižavanje čovjeka jest obeščastiti ga u njegovu tijelu, izvrći ga ruglu u njegovoj intimi. Isus se našao u poziciji da više nema što skrivati. Najveća snaga je ostati postojan i kad nam drugi oduzimaju dostojanstvo, kada orobljuju našu skrovitost, kada se bave ljudskim prljavštinama, kada nas posve orobe, opljačkaju, iskoriste, ogole.

Osramoćen stoji Isusmeđu izrugivačima, psovačima, pljuvačima, pred pohlepnim, radoznalim i zluradim očima. Oduzetih haljina, za koje se baca kocka – da se i tada zaradi na patnjinedužnoga – Isusostaje miran i dostojanstven, jer jedina prava golotinja jest ona pred Bogom. Taj odnos je najbitniji i kada imamo sve i kada nam sve biva uzeto, i kad smo bogati i kada izgubimo sve. Jedini pravi stid jest stid i sram pred Bogom. Posljednji pogled i mišljenje o nama jest skriveni Božji pogled i njegove milosrdne oči nad nama.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, molim te za snagu da poštujem svoje tijelo i tijelo svojih bližnjih. Ne dopusti da padnem u naviku požude za tijelom drugih, da sa mnom ne ovladaju strasti posjedovanja. Ne dopusti mi da se izrugujem ili ismijavam ružne, sakate, invalide. Molim te da se odviknem od svake ružne riječi, osobito od psovki koje vrijeđaju tvoje ime; psovki koje unose tešku atmosferu u moju obitelj i sredinu u kojoj se krećem. Očisti me od prljavih misli i ružnih riječi.

Jedanaesti križ: Podbor

U starini je podborska strana ispod Kolivreta bila gola, vjerojatno zbog sječe šume, pa bi bujice ugrožavale i naseobine i ljude. A onda su se naši preci dosjetili i posadili korisnu vrstu bora koji se sam tići. I mjesto je dobilo ime Podbor. Križ koji smo uzeli za ovu postaju iz Podbora potječe iz 1748. godine kada je apostolskim vikarom (biskupom) u Bosni bio fra Pavo Dragičević. U franjevačkim biskupskim izvještajima spominje se boravak franjevaca i krizme u Podboru. Današnja lijepo uređena crkva posvećena je sv. Ani, Marijinoj majci, za zaštitu naših obitelji i za sklad u njima. Zajednica koja se okuplja na molitvu u ovu crkvu vrlo je živa i solidarna. Oni su uz gosp. Antu Jeličića najviše radili oko postavljanja i uređenja ovoga jedinstvenoga puta križa.

XI. postaja: ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ

Isus je pribijen na križ. Više se nema kamo. Sputan je. Ima samo čekati smrt. No, i u tome čekanju Isus ostaje vezan uz Oca, uz dobrotu i poslanje koje treba dovršiti. Još može disati, razgovarati sa svojim supatnicima s lijeve i desne strane. Nikoga ne osuđuje, čak ni one koji mu se rugaju i nabacuju na njega, ni one koji su mu sve to priredili.

Prikovan, ne gubi se. Još se uvijek brine za majku, za učenika. Tu prepoznajemo rađanje kršćanske zajednice, crkve. Isus ostaje milosrdan i blag do kraja. Moli Oca da oprosti svima. Želi živjeti. Traži vode. Nije ga stid da se o njemu drugi brinu.

Isus u smrt ide ne noseći nikakvu mržnju, nikakvu zlu krv ili osvetu. Prikovani Isus pokazuje najmilosrdnije Božje lice ljubavi prema ljudima. Onda kad smo prikovani najvećim zlom naših bližnjih, treba se pokazati vjernikom, jer lako je u dobru biti dobar.

Jedanaesta postaja je i postaja svih onih koji su prikovani uz svoju slabost, uz ljudske optužbe i osude, svih onih koji su prikovani uz bolesnički krevet ili bilo kakav grijeh i iz njega ne mogu izići. Ova je postaja posljednja nada pred odlazak u smrt. Tko god doživljava ovu postaju kao svoj životni put, neka zna da mu je jedini izlaz milosrdni Otac. Dok god mislimo da u svojim slabostima, manama i grijesima možemo spasiti sami sebe, još nismo stvarno prikovani, još se smatramo moćnima i snažnima, još nismo povjerovali da krenemo na put s Bogom, da slijedimo Isusa Krista, jer jedino nas on može spasiti.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, molim te za obazrivost da svoje bližnje ne prikivam na križ svoje osude, da nikoga ne isključujem iz razgovora, da nikome ne oduzmem prostor rada i ljubavi. Molim te da mi dadneš duha razboritosti i jakosti da shvatim da s tobom mogu svladati sve svoje zarobljenosti, svako svoje zlo i grijeh za koje sam prikovan. Daj mi da u trenucima nemoći, bolesti i kušnje ne proklinjem ni život, ni druge, ni tebe, nego mi podari razum i dobrotu da budem strpljiv i milosrdan prema svojim bližnjima.

Dvanaesti križ: Ploča

Zapisano stoji (M. Filipović) da se u ramskom mjestuPloča nalazi vis imenom Gračac s potočićem Gračanica gdje se i danas mogu naći ostaci keramike iz starina (A. Jeličić), a po Gračacu su se od opasnosti skrivali franjevci. Do danas je ostao spomen u narodu na Pratarski gaj, Pratarsku vodu i Pratarsko šetalište. Napominje se da je tu vjerojatno bila i crkva. Žiteljima Ploče i Podbora Gračac postaje posebno mjesto njihove povijesti, a time i za sve nas Ramljake, duhovna oaza – mjestomolitve i pomirenja s prirodom, ljudima i Bogom, mjesto zahvalnosti pokoljenjima prije nas i mjesto nadahnuća za budućnost.

XII. postaja: ISUS UMIRE NA KRIŽU

Došla je i smrt. Isus joj ne bježi i ne može joj pobjeći. U posljednjim trenucima života Isus iskusuje potpunu ostavljenost. I od Oca. Vapije: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Zar je tako moralo biti?

Isusovu smrt ne treba uljepšavati. Nema nikakve prevare. Isus je potpuni čovjek i osjeća posvemašnju ostavljenost od svih. Ni Boga nema. Nema ga onako kako bismo mi željeli. Ostaje potpuna sloboda predanja i vjere da on jest tu, iako njegovu prisutnost ne osjećamo. U Isusovoj smrti slutimo što je vjera. To je oslanjanje na Boga i kada nemamo gotovo nikakvih razloga sigurnosti njegova zahvata u našu povijest. Isusove posljednje riječi: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! – označavaju vrhunac čovještva. Isus se u najtežem i najzagonetnijem trenutku života, u smrti, odlučuje za Boga. S druge strane, nema nikakve opipljive potvrde. Vjera i jest nada u Božju nazočnost protiv svake nade, sigurnost bez ikakve zemaljske sigurnosti. Upravo u ovom smislu potpune slobode i ljubavi prema Bogu Ocu, Isusova smrt je spasiteljska smrt. On nas otkupljuje, skida s nas naše grijehe i pokazuje se kao “začetnik i dovršitelj naše vjere” (Heb 12,2).

Pomolimo se:

Gospodine Bože, učini me čovjekom potpune vjere, vjere iz slobode i predanja i onda kada osjećam ostavljenost od ljudi i napuštenost od tebe. Daj da povjerujem da je smrt najuzvišeniji ljudski čin, jer je Isus pobijedio smrt vjerom u tvoju blizinu. Neka moja smrt bude potvrda životu, potvrda darivanju drugima. Daj da na koncu svoga života i ja mognem kazati: Oče, primi slugu svoga /službenicu svoju u svoj zagrljaj!

Trinaesti križ: Ripci

Pripovijeda se da su Ripci nekada bili ramsko obrtničko-trgovačko naselje. Ripci sui jedno od raskrižje cesta Gornje Rame. U njemu je smještena i osnovna škola, odgojno-obrazovno središte za Gornju Ramu. U Ripcima senalazi i jedno o starijih ramskih groblja u kojem su i grobovi ramskih franjevaca. Po njemu su posijani stari križevi na osnovu kojih je oblikovan iRamski križna Šćitu i Kovačićev križ na fratarskoj grobnici u Ripcima.

XIII. postaja: ISUSA SKIDAJU S KRIŽA

Isus je umro. Na Golgoti se galama stišava. Dolazi vojnik probosti Isusa, provjeriti smrt. Rimski časnik je u Isusovoj smrti prepoznao da se ne radi o bilo kome, jer onako kako je Isus umirao, ima veze samo s Bogom. Zato je i kazao: Ovaj, uistinu, bijaše Sin Božji.

Kad su se vojnici i mnoštvo razišli, Isusovu križu prilaze njegova majka, neke žene i prijatelji. Skidaju ga s križa. Majka u krilo prima mrtvoga sina. Onaj koji je činio samo dobro ljudima, završio je nasilnom smrću. Nema uspjeha. Trijumf apsurda i besmisla. Majka plače, prijatelji su tužni. Navlači se šutnja i pitanje smisla života.

Ipak, ne pobjeđuje zlo. Ne pobjeđuju ni silni ni moćni. Oni su se razišli, razbježali. Njihova moć je prestala. Neprijateljstvo i mržnja nemaju zadnju riječ. Isusovi protivnici i preziratelji osjećaju se ispražnjeni i suvišni. Valja pobjeći s mjesta zločina. Više nisu Isusovi gospodari. Nisu gospodari tajne života. I njih čeka smrt. Čeka ih neotklonjivo pitanje a što je s onu stranu smrti i kako stati pred Božje lice, ako ga ima.

Zacijelo, Isusova smrt i skidanje s križa otvaraju potpuno slobodan prostor vjere. Više nitko ne može utjecati na odluku vjere, na sigurni put da vrijedi živjeti kao Isus, da je jedino smisleno nasljedovati ga i onda kada život, zemaljski gledano, ima tako koban završetak. Ovdje već počinje uskrs – iskorak u novost, s onu stranu naših strahova, računa i očaja.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, potakni u meni smisao i vjeru u vječni život, u otvoreno nebo tvoje blizine. Daj da se u životu tako ponašam da svoje riječi i postupke gledam s kraja života, iz susreta s tobom nakon moje smrti. Ne dopusti da sve mjerim ovozemaljskim uspjehom, nego vrijednostima koje su neprolazne i da za njim budem spreman žrtvovati i vlastiti život.

Četrnaesti križ: Šćit

Najdulja i najznačajnija franjevačka prisutnost u Rami, crkva i samostan na Šćitu, stradavali su kroz povijest, bili brisani, iseljavani, paljeni, i opet podizani. Zadnjih stopedest godina, Gospina crkva na Šćitu, Ramljacima je izvor utjehe, središte vjerničkog, narodnog i kulturnog identiteta. Gospa – Majka od milostikao da je pod svoj plavi plašt ponad oltara ramske crkve sabrala svu povijest ovoga kraja, sve molitve i vapaje mnogih hodočasnika. Franjevci nastoje da šćitski Božji hram i samostan budu mjesta susreta s Bogom, susreta vjere i kulture, mjesto duhovnoga ozdravljenja, da budu čuvari najljepše tradicije ramskoga kraja.

XIV. postaja: ISUSA POLAŽU U GROB

Isusovo mrtvo tijelo je pomazano, umotano u bijelo platno, glava u vezeni ručnik i položeno u grob. Kao što se nije rodio u svojoj kući, kao što kroz život nije imao gdje glavu nasloniti, tako i sada biva položen u grobnicu prijatelja Josipa iz Arimateje.

U Vjerovanju ispovijedamo da je Isus umro, pokopan i da je sišao nad pakao. Polaganjem u grob Isusovo tijelo postaje dio zemlje, dio one stvarnosti od koje smo sačinjeni i činimo zajedništvo sa svim materijalnim svijetom.

Isus silazi i nad pakao, onamo gdje vlada smrt. U polaganju u grob očituje se njegova solidarnost i otkupiteljska ljubav sa svima koji su se našli u nepodnošljivim samoćama, u mrklinama osobnoga grijeha, u paklenskim obiteljskim ili drugim međuljudskim odnosima, u odnosima mržnje i neprijateljstva, u spletkama grešnih struktura. Isus prilazi i nudi se kao mogućnost novoga početka i ondje odakle su drugi umakli, ondje gdje caruje smrt.

Isusovo polaganje u grob svjedoči da ideali nisu pokopani, nego da i malo pšenično zrno, ako hoće donijeti ploda, mora biti položeno u zemlju i umrijeti. Poruka Isusova života nastupa poslije života, u učenicima i generacijama vjernika što ga slijede. Grob tako postaje mjesto odakle sve počinje. Isusov grob za tri dana bit će prazan. Živjet će svjedočanstvo njegovih učenika da je živ i njegovo obećanje da će biti s njima do svršetka svijeta.

Svi ovi križevi doneseni su s naših ramskih groblja. Nismo ih donijeli da štujemo smrt nego život. Svi oni koji su umrli i pokopani po našim grobljima, ili za čije grobove ne znamo, uskrsnuli su u nama i to kroz našu vjeru u Isusa iz Nazareta. Njihova dobrota traži da se nastavi preko nas.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, osnaži me u vjeri da razumijem Isusovu riječ kako je potrebno potrošiti život za dobro i umrijeti da bi se živjelo. Daj da poštujem grobove svih ljudi sa sigurnom nadom da u kući tvoga i našega Oca ima mjesta za sve ljude. Osnaži me da nastavim vjerovati i pouzdavati se u tebe poput svojih predaka i da nastavim činiti dobro koje su oni započeli.

Zaključna molitva

Gospodine Bože, hodili smo kroz povijest našega zavičaja, kroz mjesta našega rođenja, svraćali smo u groblja naših predaka, znanih i neznanih; hodočastili smo putem križa tvoga Sina i našega brata Isusa Krista. Zahvaljujemo ti za dar vjere, zahvaljujemo ti za tvoju dobrotu i milosrđe. Zahvaljujemo ti za dobrotu mnogih ljudi koji su svjedočili vjeru kroz prošlost. Zahvaljujemo ti za one ljude koji su pokrenuti snagom vjere i ljubavi prema tebi i svome narodu učinili puno da smo mi danas ovdje i da smo se popeli ovom stazom od crkve sv. Ane do Gračaca i fratarskog mjesta.

Htjeli bismo, milosrdni Gospodine, da se ovaj put križa pretoči u naše živote. Zato te molimo da povjerujemo da ima smisla nasljedovati Isusa Krista, da povjerujemo da se do uskrsnog svjetla dolazi napornim usponom kroz dobra djela, da nikada ne odustajemo niti malakšemo na tome putu.

Neka naš životni program bude Isusova riječ: Uzmi svoj križ i slijedi me! Daj da za svoju bolju budućnost, za bolju budućnost svoje obitelji, župe, za budućnost svoga zavičaja, svoga naroda, Crkve i zemlje, slijedimo te Isusove riječi i da konac života dočekamo mirni i sigurni u tvoje milosrđe. Po Kristu Gospodinu našem!



ramski-vjesnik.ba

Popularno danas