FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.”

Fra Mislave! Obećaj danas i ti da ćeš poći svijetlim koracima naših ujaka do konačnog susreta s vječnim Jaganjcem na nebu. Obećaj da ćeš poći tradicijom velikih sinova sv. Franje, koji su kroz 700 godina prolazili bosanskim planinama i nosili narodu mir i dobro. Obećaj da ćeš se boriti za Boga i njegove vječne ideale i žrtvovati se za povjereno ti stado.

Propovijed fra Mate Topića koju je izrekao na mladoj misi fra Mislava Jozića na Šćitu u nedjelju 7. kolovoza 2022. godine:

Pozdrav Mislavu, roditeljima Mariju i Marini, baki Ruži, braći Ivanu i Davidu,

Zašto ja danas propovijedam? 

Kada sam došao na službu na Šćit fra Mislav je imao šest godina. Tada bi redovito dolazio s bakom Ružom i pokojnim djedom Ilijom u crkvu. Kada bi baka išla na pričest Mislav je tada redovno išao s njom da bi primio križić na čelo. Djetinje, ali iskreno, doživljavao me kao fratra koji je i njemu tako malenom darivao nešto važno pred oltarom – križić na čelo. Kako je rastao i krenuo u sjemenište tako je obećavao da ću mu propovijedati na mladoj misi. I održao je riječ.

Fra Mislave ti si se kao malo dijete oduševio malim križem

Kako si rastao tako si iskustvom spoznavao da su naši križevi utezi i tereti koji pritišću i muče nas: križ je i škola, križ je i odgoj i disciplina, križ je i naše tijelo, križ je i razlomljena duša, križ je i bolest, križ su i drugi s kojima živimo, križ je i tvoja fratarska zajednica, križ je i tvoj narod kojemu ćeš služiti. I tako nisi više dijete nego odrastao čovjek svjestan ozbiljnosti i težine svojih križeva. Čitamo u svakoj prigodi u kojoj slavimo našeg utemeljitelja sv. Franju ovaj Pavlov usklik: „Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svije raspet i ja svijetu“.

Ali kako se ponositi križem i kako ga nositi?

Primjer: Kad sam u ovom etnografskom muzeju pravio fratarsku sobu, kako sam je nazvao sobom fra Jeronima Vladića, htio sam da ona bude izvorna fratarska ćelija nekadašnjih pokojnih fratara. Stavio sam jednostavni krevet, ormar i radni stol i nekoliko knjiga. Ali, nešto važno za fratarsku ćeliju mi je nedostajalo, a nisam znao što. Nekako u to vrijeme putovao sam u Asiz i dok sam obilazio samostan na Carcerima onda sam u fratarskim ćelijama vidio samo krevet napravljen od par dasaka i klecalo za molitvu i ništa više, i to mi je otvorilo oči. Nekad su fratri po uzoru na svetog Franju puno više vremena provodili na klecalu, u klečanju pred Kristovim križem i to im je pomoglo nositi ovozemaljske križeve.

I naš utemeljitelj sv. Franjo iz Asiza bio je toliko inspiriran Kristovim križem da je dobio Isusove rane. To bi nama fratrima trebala biti trajna inspiracija koju svatko na svoj način proživljava tako da ću to prepustiti tebi. Ako želiš razne križeve koje će ti stavljati na leđa donijeti do kraja moraš pronaći skrovito mjesto i vrijeme za susret s raspetim u molitvi. Svakoga dana na svoj način osluškuj poruku s križa!

FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.”

O fratrima i njihovim obećanjima

Ja bih danas više govorio o fratrima i to samo onim pokojnim fratrima koji su baš ovdje gdje si i ti danas slavili svoju mladu misu, a u kojima možeš potražiti inspiraciju i važnu pouku i poruku za svoj fratarski život.

Na tom mjestu gdje ti slaviš svoju mladu misu 1945. fra Augustin Brkić je kao mladomisnik na završetku mlade mise zahvalio se ovim riječima: “Na zgarištu Gospina svetišta obećajem danas da ću poći svijetlim koracima naših ujaka do konačnog susreta s vječnim Jaganjcem na nebu. Obećajem da ću poći tradicijom velikih sinova sv. Franje, koji su kroz 700 godina prolazili bosanskim planinama i nosili narodu mir i dobro. Obećajem da ću se boriti za Boga i njegove vječne ideale i žrtvovati se za povjereno mi stado.”

Čini mi se da je ovdje nabrojao najvažnije što bi svaki mladomisnik fratar mogao obećati. Obećanje da ću poći svijetlim koracima naših ujaka do konačnog susreta s vječnim Jaganjcem na nebu

FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.”

Ovdje ću progovoriti o našem odnosu prema ramskim pokojnim ujacima

Ovdje je pet puta bilo zgarište, zadnje od 1942. do 1956. godine. Ovdje gdje i ti fra Mislave slaviš mladu misu prije zadnjeg stradanja crkve dijelili su svoj mladomisnički blagoslov: Fra Anto Ravlić 1896, Fra Kazimir Ivić 1912, Fra Tugomir Petrović 1917, Fra Ivo Žilić 1920, Fra Vitomir Jeličić 1922, Fra Nenad Petrović 1923, Fra Mladen Lucić 1937,  Fra Jerko Petričević 1937, Fra Anđeo Žutić 1939, Fra Marijan Brkić 1939,   Fra Bono Ravlić 1940, Fra Franjo Žilić.

  Mlada misa fra Zvonimira Pervana u Livnu

I ova trojica bi ovdje slavili mladu misu ali su ređeni daleko od Rame: Fra Anto Vladić 1842, Fra Jeronim Vladić 1870 i fra Eduard Žilić 1927.

Na ovom zgarištu Gospine crkve obećanje na mladoj misi dali su: fra Augustin Brkić 1945, fra Miroslav Abaz 1950, fra Ivo Krešo 1950, Fra Vinko Petrović 1956.

Poslije zgarišta, pred obnovljenom crkvom mladu misu ovdje su slavili: Fra Ljubo Lucić 1957, Fra Živko Petričević 1963, Fra Luka Markešić 1964, Fra Božo Krešo 1977, Fra Stipo Pavličević 1982. To su naši ramski pokojni ujaci za koje znamo da su na Šćitu slavili mladu misu.

FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.”

Tko su bosanski fratri ili bosanski ujaci?

Ne postoji jedinstvena definicija bosanskog franjevaca, bosanskog ujaka. Tu se redaju kvalifikacije od najnegativnijih: „ljubitelji sultanove papuče“, „izdajnici hrvatskog naroda“, „daidže“, „ahdnamdžije“ do najviših ocjena koje za bosanske ujake kažu da su jedini čuvari hrvatskog bića i hrvatske i opće kulture u Bosni i Hercegovini.  Naslov ujak za bosanskog franjevca nije samo izraz prikrivanja redovničkog identiteta u vrijeme Osmanskog Carstva, već je jednako izraz familijarnosti između fratra i bosanskog vjernika. Ujaci su ovdje trošili svoje živote.

Fra Jeronim Vladić piše Provincijalatu da ramski fratri prosječno na dan opremaju deset do dvadeset i četiri bolesnika pa nastavlja: „Gotov nikad zajedno ne ručamo, a dogodi se da zajedno ne večeramo, dogodi se da niti ima više konja u štali ni misnika u rezidenciji“.

Mnogi su ramski misnici provodili mnogo vremena učeći djecu vjeronauk, čitanje i pisanje, seosko guvno bilo je mjesto takvog okupljanja

Fra Jeronim piše: „Franjevci neumorno rade za svoj opstanak, obranu vjere katoličke. U svako doba idu na sudove i zaklanjaju svojim grudima i plećima narod, pa radi toga mnogo ih imade sada u zatvorima i okovima, a najposlije što će od njih biti, to sam Bog znade.“

Koraci ramskih fratara bili su svjetli koraci naših ujaka pa tako piše nad grobom šestorice ramskih mučenika: Iako njihova tjelesa leže u zemlji, oni su već pravednici na nebesima.

Hoćeš li se, mladomisniče, stidjeti reći da su to tvoji ramski bosanski ujaci čijim stopama želiš koracati. Hoćete li vi mladomisnici uslijed raznih pritisaka iznutra i izvana posramiti se ovih bosanskih ujaka i posumnjati u vrijednosti njihovih žrtava? Hoće li vam neki kojima povijest počinje tek od 1990. govoriti tko su bosanski franjevci i što su oni učinili za očuvanje vjere i naroda u Bosni i Hercegovini? Obećajem da ću poći tradicijom velikih sinova sv. Franje, koji su kroz 700 godina prolazili bosanskim planinama i nosili narodu mir i dobro.

FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.”

Fra Mislave, ti nisi samo ramski fratar nego fratar Bosne Srebrene

Kada bi se ovdje samo pobrojali velikani Bosne srebrene koji su kroz 700 godina prolazili bosanskim planinama i nosili narodu mir i dobro trebalo bi nam puno vremena. Ali, mladomisnici, ne smijem prešutjeti na ovom mjestu koje je posvećeno i krvlju i molitvama i tolikim mladim misama da i vama danas kažem o čemu se ne smijete umoriti govoriti i o čemu ne smijete šutjeti. A ti si izabrao baš takvo mladomisničko geslo: „Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikom i usta svojih zatvoriti neću, Gospodine, sve ti je znano“.

Ne smijete se umoriti učiti našu povijest

Lako je govoriti i pjevati da smo ovdje od stoljeća sedmog, ali treba učiti što su to bosanski franjevci stoljećima ovdje radili. I treba učiti i drugima govoriti tko je i koja je zajednica konkretno ovdje radila i što je iza sebe ostavila. Nije slučajno katoličanstvo sačuvano u Bosni i Hercegovini. Nisu vjeru sačuvale nikakve kršćanske vojske ni kršćanski vladari nego „kud je Turčin s ćordom, tuda fratar s torbom“, taj fratar je pavlovski stvarao nove kršćanske zajednice po Bosni i brinuo se za njih onako kako su samo fratri mogli i znali prema prilikama mjesta i vremena. Ako je lako sačuvati narod: Zašto je u našoj nadbiskupiji 2/3 katolika manje od predratnog broja do danas?

FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.”

Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa

Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa, a ocrnjuju fratarske gromade kao što je fra Anđeo Zvizdović čiji kip malo manji od ramskoga križa od Mile Blaževića resi crkveno dvorište u Fojnici kao snažni čuvar Evanđelja u osmanlijskoj Bosni. Tko će izbrojati sve te fratre Bosne srebrene koji su poubijani u osmanlijskom vremenu ili su trunuli po raznim zindanima dok ne isplate zadnji dukat globe? Dok se stalno govori o mučenicima u drugim provincijama, tko će posvjedočiti kad zatreba da je u Drugom svjetskom ratu i poslije rata pobijeno 65 fratara i sjemeništaraca Bosne srebrene a tu su ubrojeni i ramski gvardijan fra Julijan Jurković i vikar fra Viktor Slišković, a da ih je do 1985. 98 suđeno i zatvoreno. I to samo fratara Bosne srebrene.

Među osuđenim su bili i fratri koji su ovdje slavili mladu misu: fra Miroslav Abaz, fra Augustin Brkić, fra Marijan Brkić, fra Kazimir Ivić, fra Vitomir Jeličić, fra Jerko Petričević, fra Bono Ravlić, fra Eduard Žilić. O drugim mučenicima mediji često govore a o mučenicima Bosne srebrene se šuti.

Hvala Bogu da se sv. Ivan Pavao II u jubilarnoj 2000. godini kajao i molio oproštenje Crkvi koja se ogriješila i prema nekim pravednicima u povijesti Crkve kao što je bio Savonarola. Tko će kazati da se i službena mjesna crkva ogriješila o neke fratre kao o čuvenog propovjednika u Podmilačju, koji je prosio po Australiji za gradnju crkve u siromašnim Doljanima fra Šimu Šimića koji je umro u ekskomunikaciji? Pa tko će sačuvati istinu o tim velikanima naše povijesti? Pa tko će kazati da se i naša zajednica Bosna srebrena teško ogriješila o neke fratre?

  DIJANA JE DUGO ČUVANA TAJNA PORODICE FEDERER! Evo zašto mnogi ne znaju da Rodžer ima SESTRU

Danas nije isto biti katolik i Hrvat tamo gdje ti je, kada to zatreba, kraj jedne noge hrvatski tenk a druga noga je na putu spasa spremna za bijeg i katolik u srednjoj Bosni gdje nema ništa od toga dvoga. A sve je to Bosna srebrena. Moja, naša Bosna srebrena gdje ćete služiti. Fratri iz Fojnice su pastorizirali Ramu nakon selidbe Ramljaka u Sinj.

Mladomisniče, nemoj nikada biti toliko ohol da kažeš da trebaš služiti samo u Rami. Nemoj u oholosti ni pomisliti ni reći „Šta će Rama bez mene“! Nego slijedi put velikih ramskih fratara koji su evo ovdje slavili svoju mladu misu kao i ti, a postali su veliki ne samo u Rami nego u raznim mjestima i službama Bosne srebrene. Obećajem da ću se boriti za Boga i njegove vječne ideale i žrtvovati se za povjereno mi stado.

FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.”

Bosanski fratri su živjeli s narodnom i uz narod 

Franjevačka zgrada Bosna srebrena i u povijesti i danas počiva na ova dva stupa: na Evanđelju i na narodu. Bez Evanđelja dolazimo praznih ruku, a bez naroda nemamo kome darovati Radosnu vijest.

Fra Mladen opisuje kako je došao u Ramu prvi put nakon četničkog pokolja 5. studenoga 1942. i kako je ponio sa sobom nešto hrane i stvari potrebnih za misu. Krenuo je pješice sa stanice Rame, poviše današnje brane na Jablaničkom jezeru, i došao u Prozor gdje je pred crkvom slavio misu. Crkva u Prozoru bila je potpuno opustošena, bez vrata i prozora, polupanog krova, puna smeća i otpadaka. Vjernici su u suzama i jecaju pratili misu. Kad je s njima porazgovarao, krenuo je pješice na Šćit. On piše: “Kud god sam prolazio, gledao sam zgrade popaljene, polja pusta, tu i tamo sretnem po kojega izbezumljenog čovjeka ili ženu i vidi se da ne mogu da dođu k sebi, ne mogu da vjeruju svojim očima – da evo opet vide svećenika.

Prolazeći kroz Ripce, vidi me jedan dječak, potrči u kuću i viče: “Mama, mama, evo četnika!” Žena izlazi iz kuće i kaže: “Nije to, sine, četnik, to je naš ujak!” Šćit je bio prazan, nigdje ljudi. Tek poneki pas projuri kao bijesan, a u daljini zavijaju gladni psi.” O stanju u samostanu piše: “U samostanu sve porušeno, razvaljeno. Crkva spaljena. Na Šćitu sam pronašao nekoliko žena. Razgovorili smo se i rekao sam im da ćemo kroz desetak dana doći dvojica. Moramo nešto prije spremiti, kupiti namještaja i alata.”

Drugi ilustrativan događaj o fra Mladenu: Koncem 1944, odnosno početkom 1945. godine, pozvala su fra Mladena u stari samostan na razgovor četiri oficira OZN-e

Dugo su ga ispitivali jesu li ustaše iz Hercegovine bili u Rami, jesu li neki ručali u samostanu itd. Nakon dugog unakrsnog ispitivanja strpali su ga u auto i odveli u prozorsku OZN-u gdje su ga dalje ispitivali o ustašama u Rami tvrdeći da je slao ustašama u šumu hranu i piće. Kao dokaz dovode fra Mladenu dobro poznatog čovjeka Ramljaka, vjernika, koji se s njime družio te izjavljuje: “Gardijan je poslao u šumu brašno, kruh, mast, rakiju i hostije ustašama da se pričeste. To mi je rekao osobno kad smo u nedjelju popodne hodali između škole i crkve.”

Fra Mladen se nekako izvukao dokazujući da je nemoguće slati hostije po civilu kad to smije nositi samo svećenik pa je zaključio: “Kao što je slagao o hostijama, tako je sve slagao!” Pred zoru su pustili fra Mladena. I lažni je svjedok pušten. Kad je nakon tjedan dana susreo fra Mladena u Prozoru, pred drugim ljudima ga je poljubio u ruku i, kao da se ništa nije dogodilo, pitao ga za zdravlje: “Kako ste, oče gardijane?” Fra Mladen mu mirno odgovara: “Hvala, dobro kako si ti prijatelju?”Nije nikad otkrio tko je bio taj čovjek! Protiv fra Miroslava Abaza na suđenju u Bihaću su svjedočili vjernici koji su bili na misi ponoćki u crkvi u Zavalju, njih petorica, i odležao je 4 godine zatvora.

FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.”

 

Osmrtnice o smrti fra Luke Markešića, velikog fratra i provincijala, trgali su s oglasne ploče ovdje u Rami „veliki katolici i Hrvati“?

Do zadnjeg rata svaki je naš fratar imao bar po jednog doušnika iz svoje župe. Poslije rata ti isti udbaši su postali veliki Hrvati koji optužuju fratre za manjak hrvatstva.

I jedno i drugo: narod plače od radosti u susretu sa svojim fratrom u kojem vidi zadnji oslonac, ali ovaj drugi primjer gdje su pojedinci iz naroda spremni slagati i izmisliti stvari na svoga fratra za osobnu korist. I danas su spremni oni iz tvoga naroda slagati, izmisliti i krivo svjedočiti, ne jednom nego godinama da bi dobili novčani poticaj ili radno mjesto u poduzeću s najboljim plaćama.

Fratri su bili spremni poučavati narod i onda kada je to bio „tvrd govor“ i onda kad bi narod slijepo slušao neke druge vođe. Fratri su bili spremni trpjeti i od tuđina ali i od svojih vjernika. Fra Mislave: Zar je mala stvar biti Božji vojnik?

Nema klimanja glavom

Postoji priča da je na dvoru nekog sultana bio poseban činovnik čija je titula glasila efetefendija. Njegova jedina dužnost bila je „da klima glavom u znak odobravanja na sve što sultan kaže.“ A ako bilo tko,  tko obavlja neku važnu službu u tom carstvu, ne klima glavom u znak odobravanja sultanu govorilo se da se odnarodio ili da je u njega ušao šejtan pa je ograjisao. A u ovom našem i civilnom i crkvenom svijetu ima previše „efetefendija“ koji će te prijavljivati vlastima radi vlastite koristi.

  Hoće li povratnici u Pajiće dobiti struju i zašto neće

I vi mladomisnici budite spremni, kada budete govorili narodu ono što ne godi njihovim ušima, slušati od pojedinaca od tog istog naroda da se fratar odnarodio ili da je u njega ušao šejtan pa je ograjisao, jer fratar ne govori kako naređuje „veliki sultan“, veliki narodni stožernik nego riječ Božju.

Vjerujem da vam se dogodilo noću dok prolazite selom da iznenadite u drijemanju nekog psa koji naglo zalaje na vas. Nakon toga svi psi u selu počnu lajati. Ovaj prvi laje jer ste ga prestrašili a ovi drugi ne znaju zašto laju, ali znaju da treba lajati jer su čuli lavež prestrašenog psa. Sjetit ćete se vi ovih slika više puta u životu, ali ostanite čvrsti. Uostalom ako su neki iz naroda izdali i osudili bezgrešnog Božjega Sina i poslali ga na križ kako neće nas grešnike.

FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.”

 

Za ljubav je potrebno tisuću razloga, a za mržnju samo jedan

Duvnjaci su nekada znali kazati za dobra, čestita i poštena čovjeka: „On ti je pošten ko Ramljak“.

A stari fra Anto Vladić zapisa: “Kakvu glavu imaju Ramljaci! Kad bi imali još škole, ni sam vrag ne bi mogao s njima.“ A jedan naš suvremenik, prijatelj bosanskih fratara nedavno lijepo reče: „Došla su vremena loših đaka“. K tome se može nadodati: „Ovo su vremena slabih škola“.

Fra Ljubo Lucić je zapisao: Na pitanje o budućnosti franjevaštva u Bosni, daje odgovor:– franjevački svjedočiti evanđelje i u Bosni tražiti braću. Za ljubav je potrebno tisuću razloga a za mržnju samo jedan! Prijateljstvo se može izgrađivati godinama a neprijateljstvo može planuti u trenutku. Pogledaj fra Mislave koliko ti je fratara došlo na mladu misu. I ubuduće ostani fratar koji okuplja druge fratre oko sebe a ne koji tjera fratre od sebe i ovog ramskog samostana!

Mogli bismo nabrojati još puno svjedočanstava pokojnih fratara koji su ovdje prije tebe slavili mladu misu  a koji su nesebično voljeli Ramu. Ta ljubav je uvijek bila povezana sa žrtvom.

I drugi imaju pravo voljeti Ramu i služiti Rami

Mladomisniče, ako ikada budeš odlučivao o životu ramskih fratara i vrednovao ljubav prema Rami zapamti da osim tebe i drugi imaju pravo voljeti Ramu, služiti u Rami. Ne zaboravi mladomisniče da Rama i ramski samostan nije društvo jednoga lica, ničija svojina samo nekoliko fratara nego svih ramskih fratara. Neki su ramski fratri gotovo proživjeli svoj fratarski vijek a ni dana nisu imali priliku služiti u Rami iako su to željeli, dok drugi gotovo cijelog fratarluka namještaju ramske župe samo sebi i svojima.

Mladomisniče nemoj zaboraviti da u Rami mogu živjeti i oni ramski fratri koji drugačije misle i na drugi način vole Ramu. Svi ovi i mnogi drugi pokojni fratri koji su ovdje slavili svoju mladu misu kao i ti opominju te, pozivaju i upućuju kako su oni davno prije nas voljeli Ramu. Voljeti Ramu ne znači uzimati sve ramsko samo za sebe. Današnje Evanđelje nas poučava: „Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima“.

FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.”

 

Biti odan ramskom samostanu

Fra Mislave, ti si se već do sada pokazao kao fratar knjige, kao čovjek koji uspješno i marljivo radi. Zapamti i ovu poznatu izreku: Hrvat Hrvatu će sve oprostiti osim uspjeha. Fratar fratru još manje. Ili onu: Ljudi mrze one koji u njima bude osjećaj niže vrijednosti.’

Nije dobro ako se na ramski samostan mogu odnositi Andrićeve riječi: „Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.“ Ili još teža nastala u jednom od franjevačkih samostana: „Čuvaj se turske globe i fratarske zlobe“! Ramski samostan i Gospina crkva proživjeli su i vatru i krv i vodu. Sve spaljeno i porušeno se lakše izgradi negoli međuljudski odnosi. Fra Mislave, budi pravedan i odan ramskom samostanu barem toliko da ovaj samostan ne ostane samostan slučaj.

Mladomisniče fra Mislave, potrebno je ramskom samostanu vratiti izgubljenu radost

Koliko se od ranog proljeća sve do zime samo na ovom samostanskom balkonu iznad naše glave uz čašu vina i fratarsku šalu osjetilo prave fratarske radosti. Mnogo puta smo u večernjim satima baš ovdje znali zapjevati ramski bećarac što se čulo do Podbora a telefonom bi se javili veseli Podborani i nagovarali nas: „Ajdete još koju zapjevajte.“

Nedostaje nam ono jedno mjesto za stolom na balkonu gdje bi sjedili radosni fratri, gdje bi sjedio fra Živko, zasvirao fra Vinko, gdje bi pogotovo u ljetnim mjesecima dolazili ramski fratri iz Sarajeva, Visokog i drugih dijelova Bosne i Njemačke gdje bi bili na službi i sjedili za istim stolom. Nedostajao nam je tada samo Andrić da zabilježi sve te fratarske „zgode i nezgode“ od kojih neke fra Tomislav zapisa. Sveti Franjo nas poziva: „Uvijek se radujte! Ne dolikuje Božjem sluzi da bude žalostan i potišten!

Fra Mislave! Obećaj danas i ti da ćeš poći svijetlim koracima naših ujaka do konačnog susreta s vječnim Jaganjcem na nebu. Obećaj da ćeš poći tradicijom velikih sinova sv. Franje, koji su kroz 700 godina prolazili bosanskim planinama i nosili narodu mir i dobro. Obećaj da ćeš se boriti za Boga i njegove vječne ideale i žrtvovati se za povjereno ti stado.“ Neka ti Bog pomogne da ustraješ u tome! Čestitam i živio!



ramski-vjesnik.ba

Koliko je koristan ovaj članak?

Kliknite na zvjezdicu da biste je ocijenili!

Prosječna ocjena / 5. Brojanje glasova:

Za sada nema glasova! Budite prvi koji će ocijeniti ovaj post.

Kako vam se ovaj post učinio korisnim ...

Podijelite ga s prijateljima!

Žao nam je što vam ovaj post nije bio koristan!

Poboljšajmo ovaj post!

Recite nam kako možemo poboljšati ovaj post?

Ivo
Ivohttps://mostarski.info
Ivo je živa enciklopedija. Voli historiju, puno istražuje. Njegove zanimljivosti ostavljaju bez daha. Vrhunski je novinar i istražvač. Dugogodišnji je član TNT grupacije.
spot_img

Popularno danas

Općine i gradovi