Cijelo popodne trajao je razgovor s ostarjelim Jozom iz Srđavića. Slušao ga i jedan gimnazijalac iz obitelji Badrov. Kad je napravio manju stanku rekao je: „Ovo što ću ti sad ispričati je meni jako bolno, prava je to istina o mom rođaku Ivanu Bajki Vidoviću. Istinu ću reći i zazivam dragog Boga da me kazni ako neistinu reknem. Moj rođak, njegovo ime mi je teško spominjati, pravdoljubiv bio i svakome tko bi neistinu o kamišarima pričao suprotstavljao se. Objašnjavao bi da postoji ljudsko pravo na neutralnost, pravo da čovjek ne bude ni komunist, ni nacist, ni fašist. Pravdoljubiv bio od malih nogu. Rano je u svijet otišao i po Češkoj korpario, raznorazne sitne predmete i prodavao ih. Korpar koji je pošteno radio, mogao se i obogatiti. I brat mu je u Češkoj korpario i tamo je naprasno umro. I Bajku je rat u tuđini ulovio i tamo je upoznao lica onih koji su svoju rasu vidjeli višom od drugih naroda. Držali su da njemački čovjek ima jak razum koji vlada ljudskim biološkim strastima i da je zbog toga nadčovjek.
Uspio je Bajko vratiti se u svoje selo. Tijekom rata ni u jednoj vojsci nije bio, a poslije rata seoski odbornik je postao. Nije odobravao lov na one ljude koji se plaše rata, koji se po planini veru i kriju.
Lov na ljudske glave ga uznemiravao i prigovarao bi kada su neki ulovljeni ubijeni. On je znao da ti, neki i znani mu, miroljubivi seljani nikome nikad nikakvog zla nisu učinili, a rat i ratovanje nisu voljeli. Bojali se rata. Kao miševi i zečevi od svake ratne uniforme su se krili.
Kad bi se o skrivačima kao o zločincima pričalo, Bajko bi se ljutito suprotstavljao i govorio da među tim ljudima i nema zločinaca, i da samo one pojedince koji su zlo počinili treba sud kazniti.
Javno je govorio da bi s nevinim ratom uplašenim skrivačima trebalo drugačije postupati. U gradskom restoranu kod Maćuna Bezine pravdoljubivi Bajko se upustio u prepirku s članom Kaznenog voda, s Jakovom iz Zagoričana i Jakov mu zaprijetio riječima: ‘ Još ćeš ti vidjeti tko sam ja, tko smo mi.“
Drugom prigodom izbila svađa Bajkinog rođaka Antića Dronjića s četvoricom Golinjčevčana. Golinjčevčani nasrnuli na Antića i Bajko ga branio, a pomogao im i rođak Semren zvani Čunjak, a i gostioničar Maćun.
Svađa i tuča izbila, jer su Golinjčevčani i Zabrišćane optuživali da su u Prologu livanjske pravoslavce bacali u jame. Taj Bajkin rođak je uzvratio Golinjčevčanima da su to činili i njihovi rođaci iz grada, pa pitao što su radili kod jama kasapin Smajo, Meho Kliponja, gradski hamal Ejko i šofer Hamid, a i neki Propadalo i neki Tokić.
Rekao da se neki od njih slobodno šeću gradskim ulicama. Htio im reći da u zločinima na nevinim pravoslavcima nisu sudjelovali samo pripadnici seoskih milicija, nego i gradske milicije. Pitao ih znaju li tko je još nosio crno legijaške uniforme i na njih stavljao odlikovanja. Pitao ih je li hrabrost civile ubijati.
O toj svađi i tučnjavi se i u gradu i po selima pričalo. O mom rođaku Bajki i njegovim stavovima najviše raspravljao Nasilni Semkan iz Gubera i prijetio da će mu on presuditi.
Doskora je u zatvorenoj konferenciji i Zabrišću tvrdio da je Bajko simpatizer kamišara, a možda i križara, da on zasigurno i zna gdje se kriju neke od njih. Tvrdio da Bajko zna one koje ruka Kaznenog voda nije sustigla i zahtijevao da se njegove kritike ušutkaju.
-Za Blagdan Duhova, dvije godine poslije rata, noću oko tri sata Kazneni vod je najprije našu kuću opkolio. Mislili su da je Bajkina, te su na vratima lupali i nas probudili. Pun mjesec je bio na nebu, pa se dobro vidjelo. Od naše otišli do Bajkine kuće i ja sam kroz prozor virio i gledao kako je kuća opkoljena. Svojim očima sam vidio kako je Bajko izveden, kako je pred kućom raspravljao, pored stabla stare jabuke stajao, rukama nešto pokazivao. Izišla i njegova žena Jela i ruke sklapala. Jela je kazivala kako je Bajki donijela crnu kožnu jaknu da se toplije odjene. Kazala je kako je Bajko volio tu jaknu na kojoj je Jela crnom vunicom isplela kragnu.
Nakon toga je izlokanim i izrupanim seoskim putom odveden prema planini. Kazivala je Jela da su govorili da Bajku vode da pokaže neke špilje i loge gdje se kriju kamišari.
Nakon sat vremena dva člana Kaznenog voda su došla i rekla mojoj materi da će ukoliko bude pričala o onom što je vidjela ostati bez kuće. Da će izgorjeti kuća. Odveli su tada i Jelu Bajkinu. Jela je pričala kako su joj rekli da Bajko traži da i ona dođe. Vodili su je onim istim izlokanim seoskim putom kojim se ide prema planini. Jelu je spasio slučajan susret sa dvije žene iz Podgradine. Tada su ta dva voditelja zastala, nešto su šaptali i rekli Jeli da se vrati. Valjda je taj susret sa dvije seoske žene omeo plan Kaznenog voda da i Jela doživi Bajkinu sudbinu.
Prvi glas da je Bajko ubijen pronio se u Čukliću. Seoski, neki Stipe je u Čukliću Bajkinoj sestri rekao:’Ubili su ti Bajku.’ Došao glas u Srđeviće, ali ljudi nisu vjerovali onome što taj doušnik priča.
Bajkin rođak Semren zvani Čunjak provjeravao je da li je Bajko u zatvoru. Treći dan krenulo se u planinu, u traženje Bajke.
-Dva dana smo pretraživali ispod planine, a treći dan se uputili prema jami Golubinki. Mislili smo da je bačen u jamu. Ja sam našao gomilu nabacane praške (nabacanog granja). Nakon mnogo, mnogo godina ja kad pričam o tome što sam vidio uvijek budem u suzama. Pričam kako sam naišao na granje blizu Golubinke. Praška je bila na ravnoj litici… Uh, ja tu sliku i sad u starosti živo vidim. Povukao sam granje, a ispod njih je izletio roj muha. Vrisnuo sam kad sam mrtvog Bajku ugledao. Dotrčali drugi seljani, pogledali, pa se razbježali. Ja sam ostao ko’ ukopan. Bajkina glava je bila smoždena i spljoštena. Pored glave je bila krvava velika kamena ploča. Za pretpostaviti je da je tom pločom ubijen i da se Semkanu ostvarila želja. Pedalj udaljene oči iz glave iskočile i mrave primamile. Iz očne duplje crvi izlazili. Na njemu bila samo krvava košulja. Kožne jakne nije bilo.
Ostala Bajkina Jela sa svoje petero malodobne djece. Curica Marija imala 12, Celija 7, sin Pere 5, sin Mirko 3 i sin Bože 1 godinu.
U Bajkinoj obitelji je još živjela Bajkina polusestra Gojka stara 13 i Ivka stara 15 godina. Ona je kći Bajkinog brata koji je u Češkoj umro.
Saznalo se i od Jele i iz priča „junaka“ Kaznenog voda da su prije nego su napustili Bajkinu kuću uzeli Bajkinu zlatninu, uzeli su mu dar od brata, zlatni sat, te zlatni lanac od kojeg se moglo pet lančića izraditi i čakiju sa zlatnim koricama.
Kazneni vod proširio glasine da su Bajku i braću Buliće ubili kamišari, da su ih ubili oni koji se kriju u Kamešnici. Da su to križari Mirka Kapulice.
Da bi ljude uvjerili došli i po Bajkinu Jelu i odveli je da u jednoj duvanjskoj sali svjedoči protiv uhvaćenog Mirka Kapulice. U toj dosta velikoj prostoriji bila mala pozornica i izveli Jelu da pred komisijom o govor o Bajkinom ubistvu. Rekli joj da dobro pogleda Mirka Kapulicu, a ona odgovorila: ‘Što se mene tiče, možete tog čovjeka pustiti. On mog Bajku nije odveo.’ Jelino svjedočenje izazvalo prekid suđenja i rekli joj da napusti salu
Svi dovedeni svjedoci su imali osigurano noćište, a Jela se pješice uputila kući.
Ipak je našla konak i noćila u jednoj kući u selu Kolo. Na sudu je svjedočila i Jela Bulića. Ona nije Kapulicu teretila, nego je prstom pokazala tko je ubio njenog Garu. Prst je uprla u sitnog Ivića, doušnika i člana Kaznenog voda iz Podhuma.
I nije to sve o Bajkinoj Jeli. Uzdizala je ona sedmero djece, za petero koje je rodila i dvije djevojčice Bajkine rodice. Bogu se svakodnevno molila i išla i na zavjet Majci Božjoj u Sinj.
Pričalo je svojoj nevjesti Nevenki da se ispovjedila i da nije dobila oprost grijeha, jer je odbila oprostiti onima koji su joj Bajku ubili. Odbila je i Bogu se moliti za ubojice, da ih dragi Bog preobrari i da se pokaju za svoje grijehe.
Iznenadila se Jela kada je jedan Vidošančanin došao i pitao ju kako devera sa toliko djece. Nije ga poznavala, a učinilo joj se da je njemu znano sve, znano gdje je kuhinja i sve u njenom dvorištu.
Bajkine kćeri i sinovi su porasli. Kćeri se udale, a sinovi poženili. Kada se srednji sin oženio, tada je započela Jelina nova drama. Sin joj se zaljubio u djevojku garavušu iz Zagoričana i oženio ju.
Djevojka je bila jedna od pet kćeri Jakova Zagoričanca, onog Jakova koji je bio i član Kaznenog voda, koji je u prepirci Bajki prijetio. Jedno vrijeme se činilo kako ta Jakovljeva kći o Kaznenom vodu ništa nije znala, ali kada je sin Bože svom ocu u planini dizao spomen ploču, Boži je rekla:’Svatko ti se u selu ruga što to praviš’, a Bože je psovkom ušutkao.
Drugi put je rekla:’Da ti je ćaća šutio, bio bi još živ’. Boži je postalo jasno da ona za očeve grijehe zna. Božina Nevenka je više puta govorila da je ta njena jetrva bila osorna.
Prolazili su dani, a Jela je u povjerenju našoj kući jedanput pričala o boli koju nosi u grudima, pričala kako joj se vratilo sjećanje na duvanjsko suđenje, kako su joj se vratile vratile se slike i kako je Jakov bio na tom suđenju. Ispričala je i da je tog opasnog čovjeka srela u gradu i na njemu vidjela Bajkinu crnu kožnu jaknu, onu jaknu na kojoj je ona oplela crni ovratnik. Kazala je kako je taj čovjek zlog pogleda oborio pogled i u licu problijedio i brzo se od nje udaljio. Jadala se Jela, kako ju tada u duši zaboljelo, kako se teška koraka kući vratila i nije se mogla osloboditi sumnji da je taj Jakov bio sudionik u ubojstvu njenog Bajke. Sigurno je više od svega boljela istina da je njen sin oženio Jakovljevu kćer. To je bio razlog i za njen posljednji korak. Utopila se u bunaru.
Nakon poduže emocionalne pauze Jozo je o još jednom poslijeratnom zločinu htio pričati, ali nije mogao. Rekao je da o stradanjima i zločinima oje je počinio Kazneni vod znaju i drugi stariji ljudi i stare žene i da se s njima treba razgovarati. Ipak je dodao kako su strašnog nasilnog Semkana braća ubila, jer ih bilo stid njegovih zlodjela.
„Dogovorila se braća i Semkanu je nož dopro do grla. Tri brata istu rečenicu na sudu govorila. Svaki tvrdio da ga on osobno ubio. I sva trojica su dobila po osam godina robijanja.“
Znam puno toga i još bih i ovo kazao. Mirko Kapulica je do Bleiburga stigao do Engleza, ali se nije predao. Pobjegao je i stigao je u livanjski, duvanjski i sinjski kraj. Krio se po Vranu, Kamešnici i po još nekim planinama. Govorilo da će dići hrvatski ustanak. Ustrojio je bio i Križarski Korpus Kralja Tomislava.
Uhvaćen je Kapulica i bio na sudu u Duvnu. Iz Duvna ga s lisicama na rukama do Splita pratilo nekoliko milicionara i tri vojnika. Pratili ga da ga ne bi križari oteli.
Oružana pratnja ga pratila i kada je otpravljen za Beograd. S lisicama na rukama Mirko je u blizini Slavonskog Broda trojicu sprovoditelja savladao i pobjegao im, pa se ponovno vratio i još je dvije godine pružao otpor livanjskim i duvanjskim komunističkim vlastodršcima.
Govorilo se da dizanje ustanka čeka pomoć sa Zapada. Na Malovanu je dočekao autobus pun putnika, ulovio dvojicu JNA oficira. Nije ih ubio nego ih razoružao i skinuo ih u gaće, a autobus zapalio.
O Mirku Kapulici se pjevala pjesma: Zagreb pao, Kamešnica nije, u njoj Mirko ljutu bitku bije!
Čuo sam da su tu pjesmu u livanjski kraj donijeli branitelji Odžaka, jer je taj posavski grad sve do 25. svibnja 1945. godine bio neosvojiv za partizane, pa iz Vrhovnog partizanskog štaba pozvali sovjetsku avijaciju da ga razori.
Zapovjednik obrane Odžaka bio je Petar Rajkovačić, a njegov zamjenik je bio vitez Ibrahim Pjanić.“
Branko Penjak
Dodatak kazivanju.
- Križar Mirko Kapulica je prvi put opkoljen i ulovljen 1945. godine. Bilo je to dva dana uoči katoličkog Božića. S njim je bio još jedan križar, a taj se ubio. Nije želio da padne u ruke komunista. U travnju mjesecu su 1946. godine s lisica- ma na rukama svezanog Mirka Kapulicu u Splitu ukrcali na vlak za Beograd, ali je Mirko prije Slavonskog Broda onesposobio trojicu sprovoditelja i pobjegao im, pa se vratio na prostore na kojima je bio veći broj križarskih grupa i ponovno je uhvaćen tek u rujnu 1950. godine. Suđen je u Mostaru i osuđen na smrt vješanjem. Osuđen je i ulovljeni njegov brat Tadija i još šestorica Duvnjana i svi su obješeni
- travnja 1951. godine. O njima se pisalo kao o gerilskim ratnicima protiv komunističke vlasti.
- Pokazivanju Jeline nevjeste Nevenke, Jela je pred kraj života postala šutljiva i pred kućom bi često sjedile. Ruke na štapu bi držala i na ruke bradu naslanjala, a pogled bi joj bio uperen prema planini, prema onom mjestu na Kamešnici gdje je Bajko ubijen. U mislima je zasigurno vidjela svog Bajku i razdjeljak njegove bujne crne kose.
