Od starijih livanjskih žitelja, od žitelja nadarenih uočavanjima i pamćenjima mnogih zbivanja moglo se saznati i istina o tome kako je tijekom II. svjetskog rata jedan broj Livnjana bježao od bilo kakve vojne regrutacije i kako su se krili po skrivenim mjestima u svojim logama.
Najčešće su njihova skrovišta bila u napuštenim do kraja neporušenim kućama, u šumarcima, šumama, u planinskim špiljama i po planinskim vrletima.
Znatan broj tih i ne samo tih Livnjana imao je loše mišljenje i o Hitleru i o Benitu Mussoliniju, a i o Staljinu i Staljinovom povjereniku Titu, jer su svijet obogatili i ogromnim zločinima i strahovladanjima.
Pošto su mnogi Livnjani prije II. svjetskog rata živjeli i radili i u europskim, i američkim zemljama i znali da postoji i slobodarski svijet, njima su i nacizam, i fašizam i komunizam bili pogubne ljudske ideologije.
Znali su da postoje društva u kojima nema diktatura i totalitarizama, društva u je važan svaki pojedinac i u kojima se poštuje volja naroda. Narod svoju volju iskazuje slobodom govora, slobodom udruživanja, javnim manifestacijama i legalnim izjašnjavanjima na referendumima.
Iz razloga da se otme zaboravu vrijeme boljševičke tiranije, koje se iskazalo terorom i u Livnu, Ukromir, svjedok poslijeratnog vremena je nastojao svoja saznanja i povjerene mu ispovijedi i svoja viđenja tog vremena pokloniti papiru, jer i on misli da je zaborav prošlosti opasnost za budućnost.
Prenošenjem na papir nekih pripovijedanja i kazivanja svjedoka kako poratnog vremena i svjedoka tadašnjih događanja, izvršava obećanje da dio onoga što mu je u povjerenju kazano neće uteći u zaborav.
Uvjeren je da je vrijedno zabilježiti i sudbine i stradanja onih livanjskih pojedinaca koji su se krili od rata, koji su izbjegavali mobilizacije u uniforme vojnika.
U poslijeratnim godinama je jugoslavenska Unutrašnja državna bezbjednost (sigurnost) imala zadaću loviti sve one koji su se krili po svojim logama i špiljama.
One koji su se krili nazivali su ‘kamišarima’ i križarima. Zadaću loviti i kamišare i križare u Livnu je imao posebni Kazneni vod sastavljen mahom od dragovoljaca koji su tijekom rata jedno vrijeme bili u partizanskim četama..
Oni Livnjani koji znaju istine o stradanjima kamišara i križara nerado o njima pričaju, jer su se potomci lovaca na glave kamišara, potomci onih koji su lovili i ubijali te najčešće nevine ljude, društveno dobro pozicionirali i moćni su spriječiti objavljivanja istina o lovcima na ljudske glave, moćni su ušutkati one koji se usude objelodaniti zla djela njihovih predaka.
Prešućivane istine o komunističkoj strahomiliciji u onoj u uniformama i onoj bez uniformi je ipak opstala i govori kako su kamišari kao opasne zvijeri lovljeni i ubijani. Ubijanja su vršena bez utvrđivanja istine i bez suda i suđenja.
Komunisti su na kojekakvim sastancima i konferencijama isticali da je društvena zadaća svakog pojedinca prijavljivati one koji govore ili djeluju protiv novog društvenog uređenja.
Na sastanku Mjesnog odbora u Vidošima jedan drug je govorio o najmlađem heroju SSSR-a. Pričao je kako je dvanaestogodišnji dječak izdao oca koji je ogovarao Staljina. Otac zbog toga uhićen i otpremljen u sibirski zatvor, a djed svojim rukama udavio tog svog unuka.
Djed strijeljan, a unuk proglašen narodnim herojem. Govornik je promatrao reakcije Vidošančana i bio zadovoljan, jer nitko nije osuđivao postupak tog mladog heroja.
Svoj govor je zaključio riječima da je država važnija od vlastite majke i od vlastitog oca i da bi on za proletersku države svakog živog političkog nezadovoljnika zasluženom kaznom kaznio.
Znao je on i zakon i naglasio da je u novoj socijalističkoj državi zločin govorenja gori od razbojništva, gori od silovanja. Posebno je dodao da će državni aparat istrijebiti i one koji se kriju od „narodne vlasti“.
Trezveni ljudi su zaključivali da se stradanja ljudi koji su se u ratu i poslije rata skrivali i bježali od ratnih pobjednika, kao i njihovo ubijanje i otpremanje u tamnice nije moglo objasniti razumnom logikom. Sve se svodilo na parolu ratnih pobjednika: „Tko se od nas krije nevin nije“.
Komunisti su sebe nazivali osloboditeljima, kitili se limenim odlikovanjima, a u gradovima, u koje je i bez borbe ulazila njihova vojska, redovno se uhićivalo i strijeljalo kako ugledne i bogate ljude, tako i neke intelektualce i neke svećenike. Bila je to politika ulijevanja straha i čišćenje društva od onih koji nisu slavili komunizam.
Komunisti su za sebe birali mjesta prebivanja, birali gradove gdje će živjeti i vladati. Pokazali su da u svemu imaju prednost pred onima koji su štovali tradiciju i Boga i ispovijedali vjeru.
Na taj način se tako u mnogim mjestima stvarala jezgra budućih nositelja urbanog stanovništva. Doneseni hajdučko-pljačkaški i proleterski mentalitet novih stanovnika u mnogim gradovima, posebno u gradovima i općinama koje su bile na popisu za kažnjavanje, nadjačao je svaku uljuđenost i sirova primitivnost je oslikavala i dugo zadržala i u gradu Livnu i u livanjskoj svakidašnjici.
U Livnu je jedina konkurencija kojekakvim privilegiranim političkim pridošlicama bio jedan broj domaćih livanjskih proletera i znatan broj radu nesklonih pojedinaca.
I jedni, i drugi, i treći su se izmiješali i naglašavali da je stiglo novo doba, da je došlo njihovo vrijeme. Te skupine brzo su našle zajednički jezik, zajedničke pjesme i kola, te bili nositelji nove društvene ideologije.
Svi su oni bili članovi jedne jedine partije i sudjelovali su u svim glasovanjima, svi su uvijek bili za usvajanje partijskih odluka. Svi su se deklarativno odrekli religije i konzervativnih običaja, prihvatili novi svjetonazor i slavili dane ratnih bitaka.
Grlati pojedinci su na mitinzima izvikivali imena političkih glavešina i partije i masa svijeta bi na njihovo uzvikivanje odgovarala gromoglasnim: „Živio“, ili „Živjela“.
Grlatost se nagrađivala, a među onima koji su na livanjskim mitinzima bili grlatiji od drugih, bio je jedan suvonjavi dugonja. Imao je ime zimskog vjetra. On se natjecao s jednim podebljim prvoborcem s Begluka.
Centar grada Livna, odnosno dva gradska trga su bila okićena stupovima na kojim su bile razglasne kante. Prije i poslije mitinga orila se gradom borbena glazba. Orila se i u vrijeme glasovanja.
Pored glasova za kutije, u koje su ubacivane crne gumene kuglice, budno su dežurali drugovi borci i pokazivali bi u koju kutiju se može, a u koju ne smije stavljati kuglica.
Poslije glasovanja i prije objave rezultata se slavilo. Omiljeni poslijeratni glazbeni instrument je bila harmonika i svirka harmonike je pozivala na razvlačenje partizanskog kola.
Pisac ove priče je uspio zabilježiti kazivanja nekoliko livanjskih staraca. Ti starci su imali što reći o ne tako davnoj prošlosti. Oni su obično govorili ili o sudbinama svojih najbližih, ili o sudbinama nekad uglednih Livnjana.
Livanjski starci pamte da je Livno doživjelo sve ”velike korake” ratnih pobjednika i ni u čemu se nije razlikovao od drugih gradova i drugih prostora u komunističko-socijalističkoj državi.
Znaju da je u toj državi vladala nova privilegirana društvena klasa. Veliki novitet komunističkih ideologa je bilo uvođenje radnih akcija i vrlo brzo su te akcije proglašene kovačnicom ”bratstva i jedinstva”.
Za radne akcije bilo je i dobrovoljaca i onih koji su nerado odlazili. Uzalud su majke i bake krile djevojke i mladiće da ih milicajci ne deportiraju na javna radilišta. Prva velika radilišta su bile obnavljanje nekih cesta i tvorničkih zdanja, a potom izgradnja dviju željezničkih pruga.
U to vrijeme livanjske trgovine, a tako je bilo i u drugim gradovima proleterske države, su oskudijevale robama, a kad bi neka roba pristigle, gomila ljudi bi se gurale na ulazu obično jedne trgovine.
U javnim trgovinama samo se točkicama moglo nešto kupiti. Žene, djevojke i starice, bi u sitnim noćnim satima formirale red čekanja i očajno bi plakale u trenutcima kad bi ih neki grubijan laktima izgurao s dugo čuvanog mjesta. Znale su da će se kućama vratiti bez ičega i da će uzalud gledati u papiriće zvane točkice.
Spasonosne su bile one pošiljke hrane koje su stizale sa ”trulog Zapada“. Ta pomoć se zvala fasunga i dijelila se po sastavljenim popisima. Nije bila svakome namijenjena.
Mnogima je bila dostatna tjedan, najviše dva. Svaka fasunga bi sirotinju silno uzbudila i oni koji bi ju dobili su se nebu zahvaljivali. Kantice margarina i jaja u prahu (Trumanova jaja) su radost bila.
U gužvama pred javnim trgovinama nikad nije bilo „zaslužnih drugova“ i njihovih drugarica, jer se za njih roba u općinskoj zgradi dijelila. Glad i neimaština, kako u gradu, tako i u mnogim seoskim kućama su bile dio svakidašnjice.
Pored svih tih nevolja vrlo često se pričalo o hapšenjima, o likvidacijama onih koji nisu vjerovali da je završio rat, koji nisu vjerovali da im je siguran život u državi kojom vladaju šumski ratnici.
Iz tih priča dade se zaključiti da su u prvim poratnim godinama počinjeni brojni zločini, da su pojedinci u ime uspostavljenog novog režima raspametili i uživali u zvjerstvima.
U Orlovači, ispod južnog nešto očuvanijeg zida stare ilirske begovačke gradine, bio je kamenom mogilom označeno mjesto pogibije dvojice dobranjskih momaka.
U blizini tih kamenih mogila pastiri i seljani koji su pješice išli u grad bi prestali razgovarati, a kad bi se malo udaljili, bojažljivo bi se pogledali i rijetko pričali o poginulima.
Ti označeni humci i nisu ni bili pravi grobovi, jer u njima nije bilo tijela dvojice mladih Dobranjaca. To je mjesto gdje su ubijeni, a njihova tijela su rodbina i seljani prenijeli u grobnice posvećenog groblja.
Činjenica da su mladići tu ubijeni, da su dva dana kamenjem prekrivena njihova tijela počivala i da su na zelenom pašnjaku posljednji put nebo vidjeli, je dostatna bila da se ta dva obilježena humka govori kao o grobovima.
Pričalo se da su se oba mladića tek snagom bila opasala, da su, kad su tu ubijena, jedva u jednoj kosidbi sudjelovala. Ubijeni su, jer su se Orlovačom kretali, i zbog toga jer nakon rata nisu htjeli strašnom UDB-inom načelniku priznati da znaju za tajna skrovišta kamišara, a nisu htjeli ni obećati da će mu dojaviti ako se oni iz svojih skrovišta pojave.
Zna se da su ti dobranjski skrivači bili obični uplašeni ljudi, da nisu vjerovali da je rat završen. Ne zna se jesu li ta dva momka ikad ikome hranu dostavljala, ali se brzo saznalo da su u Orlovači glave izgubili. Njihov ubojica je rekao da su za opomenu drugima stradali, a posebno i zbog toga jer su umjesto Kaznenom odredu svome selu vjerni bili.
Strašna tajna policija u Livnu je imala Kazneni (udarni) vod, a taj vod bi znao iznenaditi skrivače i njihove ukućane. Iznenadili su Matu Vidovića iz Zagoričana.
On se dao u bijeg i kad je mislio da im je umakao, jer se domogao Borja na Borovoj glavi i kad se nadao se stići do brda Gvozda, jašući na konjima sustigla ga dva progonitelji i ubili ga.
Ubijen je, a da nije znao da su ga prije toga tražili na Begovači i da su u njegovog punca Ivu Tokića u kući likvidirali.
Seljak Jakov Kelava se uzdao u svoje brze noge i kad je bježao iz skrovišta u Orlovači, progonitelj na konju ga nije uspio sustići. Pobjegao u Fratarski gaj, a potom se verao i bježao kod rođaka koji je živio u jednom glamočkom selu.
U šumarku istočno od Korićine uočili ga skriveni UDB-ini tragači i nakon mučenja ubili. Njegovo tijelo nađeno slučajno i bilo bez ruku. Ne zna se je li pri mučenju nešto priznao, ali se zna da su livanjski lovci na kamišare došli u selo i htjeli svu Kelavinu čeljad iz kuće istjerati i preseliti u selo Korita udaljeno šezdeset kilometara od Livna.
U tom selu nitko nije živio, jer je u srpnju 1941. godine katoličko stanovništvo poklano, a tek nekoliko kuća plamen nije posve dohvatio. Znali su u Kaznenom odredu da Katurica Vidovića, koja je u ratu ostala bez oca i muža, ima tovarna konjska kola i došli po ta kola.
Katurica je znala da vlast oduzima strateški važnu imovinu, pa je svoja zaprežna kola rastavila i pokazala ih u dijelovima. Jednu osovinu kotača je skrila i tvrdila da su kola u kvaru, pa tako ”reakcionarna” obitelj Jakova Kelave nije preseljena u Korita.
Neki skrivači su se znalački skrivali, a dosta rijetki seoski žbirovi se pred Kaznenim odredom osramotili, jer ma koliko da su budno pratili pojavljivanja kamišara, nisu uspjeli doznati gdje su njihove loge.
Žbirovi su posebno pažljivo pratile one žene koje su obudovjele. Znalo se da nemaju ljubavnike, a trudne bile. Za blagonoseće stanje se na Duha Svetoga nije nitko pozivao, a u to vrijeme nije bilo ni medicinski potpomognute oplodnje, pa nije bilo drugog tumačenja osim onoga da se viđaju s muževima. Opravdano se sumnjalo da one skrivečki odlazile u dobro ukopane loge svojih muževa.
Finka Periša iz Potočana nije znala, gdje joj se krije muž Ivo zvani Ićan. Njega i Nikolu Krešu su mobilizirali partizani, a obojica su iskoristila jednu veliku mećavu i bez oružja su se vratili kućama.
Krili su se do svršetka rata. Kad su Ićana izdali seoski žbirovi u selu Dobrom su odlučivali kako mu presuditi. Pitali Ićana koju je kaznu zaslužio, a on hladno rekao:“Da sam ja rat dobio, ja takvo što ne bih pitao. Radite što hoćete.“
Taj odgovor naveo partizana Marijana Lozančića da izrekne svoje mišljenje, pa prisutne pitao je li znaju za neki Ićanov zločin. Visoki i krupni Dobranjac Jure Marelja je sve znao i odgovorio je da on ni od koga nije čuo da je Ićan nekog ubio ili zlostavljao i Ićan je poslije te izjave bio pošteđen daljnjih ispitivanja. Vratio se svojoj supruzi Finki.
Znalo se da se kamišari kriju bez oružja, a križari da ga imaju i da su ponekad znali braniti svoja boravišta. Po selima se uvijek našao neki dojavljivač i zbog toga bio nagrađen radnim mjestom ili odborničkom funkcijom.
Taj, za mnoge seljane nečastan, čin izdaje susjeda je odnosio ugled i dojavljivaču i cijeloj dojavljivačevoj obitelji, pa su se dojavljivači često kamuflažama služili, pobožnost glumili, na vjerske obrede odlazili i krili svoje pravo lice.
Za naoružane skrivače progonitelji su govorili da su se mnogi od njih ogriješili, da su protivnici socijalističke revolucije i da su po tome ratni zločinci, a seljani i rodbina su znali da su te objede i klevete bez dokaza.
Branko Penjak
