U trećem dokumentarnom serijalu „Ožiljci“, na kojem zajednički rade Hercegovina.info i Gerila.info donosimo ispovijest s Uzdola. Prozor-Ramsko selo Uzdol svake se godine 14. rujna prisjeća pobijenih žitelja. Godine prolaze, no sjećanja ne blijede, a duboki ožiljci i dalje su vidljivi.
Matičar Kazimir Zelenika izgubio je u jednom danu troje članova obitelji – oca, majku i najstariju kćerku Jadranku (1981.), no najviše ga boli što nalogodavci i počinitelji pokolja hodaju slobodno.
„Ja sam Kazo Kazimir Zelenika. Rođen sam 1956. ovdje na Uzdolu. Oženjen sam, imam ženu, jedanaestoro žive djece, petnaestoro unučadi. Jedno mi je dijete poginulo, najstarija kćerka Jadranka, koja je bila rođena 1981. godine, imala je 12-tu godinu kada je poginula. Poginula je 14. rujna 93. godine. Sa kćerkom Jadrankom poginuo mi je otac Ivan koji je bio rođen 1930., i majka Ruža rođena 1931. godine. Ubijeni su u mojoj kući. Otac i majka su ubijeni u sobi gdje su spavali. Mala je valjda ustala prije, izletjela je u hodnik i ona je ubijena na hodniku kuće. I zato mi je krivo kad Armija BiH kaže mi smo branili Bosnu i Hercegovinu. Kako si branio BiH, a svoju si zemlju napadao, Uzdol si napao, stanovništvo, stare ljude, nemoćne, babe, djedove, djecu. I ti kažeš braniš to, braniš Bosnu i Hercegovinu. Od koga si branio. Ovo je moja kuća, moja zemlja, moja župa“, priča Zelenika.
Ostatak obitelji sklonio se u Prozor, a da to nije bilo tako žrtava bi bilo kudikamo više. Malena Jadranka vikendom se vratila na Uzdol da bude s bakom i djedom.
Svi mrtvi
Upravo je Kazimir na kućnom pragu zatekao ubijene članove obitelji.
„Došao sam ja ovdje i rođak, dva moja rođaka. Kad smo ušli u kuću mala je na hodniku, još je pokazivala znakove života, nešto je hropila, pjeni. Otac je bio mrtav, oboren potrbuške. Nos mu se bio savio kako je ležao na stomaku. Majka je bila na krevetu bračnom, nju je pogodilo u glavu. Odbilo joj je gore od čela, komplet gore kosu, imala je dužu kosu, rubac nosila, maramu. To je pogodilo valjda rafalom, odletio mozak gore u plafon. To smo krečili desetak puta, nije se dalo to prekriti. Neka masnoća valjda, šta li. Dok nam dođu sestre i djeca da ne vide. Kad smo ih sahranili jedna je kost ostala. Posle kad smo razvaljivali krevet, ostala je jedna kost lubanje, kao kutija šibica, pet puta pet centimetara, sa tjemena kost upala za krevet. I tako je to bilo, svi stradali…“, prisjeća se Zelenika, koji sa suprugom živi u kući gdje su mu pobijeni najmiliji.
Pokolj na Uzdolu su preživjeli samo oni koji 14. rujna nisu bili na Uzdolu
„Znali su gdje je tko živio. To su napadali. Ovamo ima selo zove se Budim, nitko nije bio u tri-četiri kuće, tuda nisu ni dolazili, znali su da nema nikoga. Iznad mene, jedno sto metara bio je komšija Zelić, mala Marija, ona je bila starija godinu dana od moje Jadranke, bio je njezin brat Stipo koji je mlađi bio od moje Jadranke godinu dana. On je bio 1982. godište. Oni su bježali jadni, i mater im Ruža niz ovu cestu gdje ste skrenuli za moju kuću. I tu su izletjeli na put. Marija je skoro pretrčala cestu donju što ide prema Herama i onda je rafalom pokosilo Mariju. Stipe je mali počeo bježati mojoj kući, ovamo gore meni. Na sebi je imao žute hlačice kratke. Trenerka mu je ispala plava, nije valjda uspio se ni obući dok su bježali. Našli smo dva-tri okvira od automatske puške i dvije bombe M57. To im je ispalo kad su gonili tu djecu. Dole su ih sreli na putu i tu ih pobili, a mater su im ubili odmah gore. Eno ima spomenik dolje u onom potoku. Vidi se Ruža, Marija i Stjepan Zelić. Dolje je bila u Raičima jedna Ivka Raič, rođena Marić. Bila je nepokretna 10-tak godina, nju smo isto našli. Nije mogla nikud jer je bila nepokretna. Ima stolica i krevet gdje je sjedila. Ona je sjedila na stolici, muž je pomakao do stolice da malo sjedi, dodije ležati. Mijo je bio ubijen ispred kuće, imao je onu kapu, ležao je pred vratima ubijen. Ivka sjedi mrtva. A deset godina nepokretna, nije mogla nikud… Ubilo onda one Raiče, ‘vamo po Križu Martina, Franju Stojanovića, Antu Brku, strinu moju dolje, ćaćina zapravo strina, pa i mi je zvali strina. Ona je bila 1906. godište – Luca Zelenika, najstarija je bila ona, a najmlađi je bio mali Stjepan…“, nabraja dalje Zelenika.
Civili su nakon pokolja prebacivani u Prozor, pa dalje na obdukciju u Split
„Vojnike smo odmah sahranili u Prozorskom groblju u Prozoru, njih 12. Nije se moglo ovdje kopati kod nas, pucaju. Oni su se odmah vratili, dok su to pobili, poklali, čim je stigla vojska naša sa Makljena, oni su pobjegli i ostavili za sobom leševe“, prisjeća se dalje Zelenika.
Stradali su bili ukopani u prozorskom groblju. „Tada nije bilo dovoljno onih ploča betonskih, nego smo rezali dasku. Nije čak bila ni petica daska, nego ona od 2.50 centimetara, pa smo ju pilali motorkom, da se može staviti, pa pokriti zemljom. Tu su bili desetak godina, onda smo ih prenijeli ovdje na Uzdol“
Njegova Jadranka bi danas imala 43 godine. Život joj je oduzet prije nego li je upoznala bratiće i sestriće.
Za zločin nitko nije odgovarao
Župa Uzdol prije rata je, najbolje to zna Kazimir koji je bio matičar, imala oko 1700-1800 stanovnika Hrvata, sveukupno oko 2.000 s Bošnjacima.
„Sad nas ima oko 250-300. Nekada je tu u školi bilo 700 đaka. Kad sam se ja rodio 1956. godine nas je ovdje na našoj mjesnoj zajednici Uzdol rođeno 157 i nekoliko njih u Travniku. Većinom se rađalo tada kući, no kritične trudnoće slali su u Travnik. Sada se u cijeloj općini u cijeloj godini ne rodi toliko ljudi. Učenika u školi, što sad ide, imamo petnaestak“, priča Kazimir. Mještane najviše boli što za zločin nitko nije odgovarao.
„Najviše me boli što nitko nije odgovarao i neće nitko ni odgovarati. Politika je se tu upetljala, politika to neće da riješi i gotovo. Nažalost! Sve je to bilo, sve je to snimljeno i sve je to urađeno, ali džaba. Ne dirajte nas, nećemo mi vas i to je to. Buza je malo odgovarao, posle su oborili sve na Buzu, da on bude žrtveno janje. Buza nije ubijao, zna se tko je ubijao“, zaključuje.
Nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić donio je odluku da ovo mjesto stradanja proglasi mjestom posebnog pijeteta žrtvama rata u 2016. godini, godini koja je proglašena i godinom božanskog milosrđa, a kada je ova Župa obilježila 160. godišnjicu postojanja.
Izvor: ( ramski-vjesnik.ba / Mostarski.info )
