Na čudan način vezane misli u naizgled nerazmrsive linije!
Akademska slikarica Nena Okmažić, nakon što je dosad izlagala samo na skupnoj diplomskoj, predstavit će se svojom prvom samostalnom izložbom, koja je dio likovnoga programa ovogodišnjeg, 25. Mostarskog proljeća – Dana Matice hrvatske Mostar.
Izložba naziva Jezik linije bit će otvorena u srijedu, 10. svibnja u 18 sati u Galeriji Rondo u sklopu Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače.
“Nena izlaže šest radova, megaformati su to od kartona ili ljepenke na koje nanosi akrilne boje i rabi akrilne markere. I na čudan način veže svoje misli u naizgled nerazmrsive linije. Ovi su radovi sumorna saga o konfuziji koju živimo i licemjerstvu naših ukupnih međuodnosa. O svemu tome govore i ova iscrtana lica u grču, zabrinutosti, koja kao da traže izlaz iz zamršenosti i nedefinirane zbilje i budućnosti.“, kaže, među ostalim, o Neninim djelima koja će se naći pred mostarskom publikom, urednik izložbe Dragan Marijanović.
RIJEČ UREDNIKA DRAGANA MARIJANOVIĆA:
TRAŽEĆI IZLAZE
Nena Okmažić likovna je pripovjedačica. Jezik kojim govori je – jezik linije. Linijom uspijeva
karakterizirati svoje likove i naglasiti njihova stanja te ih objediniti u zajedničku poruku. Tu se redovito radi o psihološko-emotivnim stanjima, ali i socijalno-društvenim, putem kojih dobivamo autoričin komentar kako na osobno stanje tako i na stanje njezina naraštaja opterećena problemima, ali i na opće čovječansko stanje u kojemu se sukobljavaju razni karakteri, onih neshvaćenih u postojanju, kojim dominiraju, i sve više ga nadjačavaju karakteri stoličnosti ili pristranosti te se Nenino bavljenje ovom problematikom može komotno svrstati u dijagnostički momentum koji dominira čovječanstvom danas.
“Nena crta apstraktnim emocionalnim linijama iz kojih se rađaju fizionomije. Put od figuralnog slikarstva prema apstrakciji odvija se u istoj klasi, a sve ih objedinjuje snažna egzistencijalna nota i snaga mentora da im dadne jednu zajedničku crtu te razvije i osnaži individualni slikarski karakter. Nena Okmažić u svojim radovima kombinira figuraciju i apstrakciju. Izražava se bikromatski, crnom i bijelom, i u tom kontekstu se u potpunosti predaje jeziku linije koja je dijagram njezinih emocionalnih stanja, a također definicija likova i ideja koje prikazuje. Njezine linije su dinamične, lirske, i kreću se od tankih prema širokima. Iako su po svome karakteru lagane, brze i pokrenute, na mjestima gdje se sudaraju prave jedan zastoj u toku emocija, gomilajući se jedna na drugu tvore teške, crne mase aludirajući na zapetljane emocionalne čvorove koje trebamo pažljivo slijediti kako bismo ih mogli raspetljati.(… ) Životne stranputice, definirane nemirnim kovitlanjem linija i njihovim nagomilavanjem u teške crne mase, nikad nisu prijeteće, nego uvijek ostavljaju prolaz i put k pozitivnu rješenju“, zabilježit će likovni kritičar Tomislav Ćavar.
Ovi su radovi sumorna saga o konfuziji koju živimo i licemjerstvu naših ukupnih međuodnosa. O svemu tome govore i ova iscrtana lica u grču, zabrinutosti, koja kao da traže izlaz iz zamršenosti i nedefinirane zbilje i budućnosti. Našim životima sve je češća metafora stare i zapetljane odbačene ribarske mreže koju je, tako se čini, nemoguće vratiti u prvobitno stanje. Je li upornost u raspetljavanju i “krpljenju” izvediva? – s tim upitom morat će se sučeliti svatko tko se sučeli s Neninim slikama.
O UMJETNICI:
Makaranka Nena Okmažić rođena je 2. svibnja 1998. godine. U Splitu je završila Školu likovnih umjetnosti, potom upisala Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru u Širokom Brijegu, gdje je diplomirala 2021. godine u klasi profesora Josipa Mijića i stekla zvanje magistre slikarstva i profesorice likovne kulture. Godine 2018. dobila je Rektorovu nagradu.
Osim skupne diplomske izložbe, nije imala samostalnih izložaba te će joj ova, u Galeriji Rondo, zapravo, biti prva. Zapravo, njezine izložbene aktivnosti spriječila je pandemija COVID-19. Čak joj je taj mrski virus uspio “skinuti” i već postavljenu izložbu Open Studiju, u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu koju je pripremila i katalog tiskala, zajedno s kolegicama iz klase prof. Mijića – Janjom Glavinom i Marijom Krivić, ali je cijeli posao bio uzaludan.
No barem su se cure radova naslikale!
U potrazi za njom, a na preporuku kolegice joj i slikarice Ane Naletilić, telefonom sam je ‘’zatekao’’ za šankom nekog makarskog kafića, jer, očito je, njezina nesvakidašnja neaktivnost u polju političko-stranačkih aktualnosti drže je podalje od posla u struci, no cura radi svoj posao, pošteno i uporno. Stoga njezin izvanredni rad Pristranost, postavljen na ovoj izložbi, doživljavam kao ilustraciju rečenoga. U jednom kreativnom pothvatu crtala je strip ravno 24 sata! Ne znam je li to negdje zavedeno kao nekakav rekord, ali ne bih rekao da joj je to važno.
Katkad se zaleti i u opisivanje doživljaja naraštajnih gibanja u svojemu gradu i počasti svoje pratitelje zanimljivim opaskama, zapravo humoreskama na osnovi kojih nikada i nitko neće snimiti kakav kratkometražni (crno)humorni film, niti će to proširiti i postaviti na kazališne daske. Te toplo preporučam njezin ‘’osvrt’’ na napeto promišljanje ‘’kako zavesti muškarca u Dalmaciji’’. Svejedno mantate po tražilicama pa ćete ondje i Nenu lako naći!
