Okvirne podatke o brojnosti ramskih katolika dobivamo iz različitih crkvenih izvještaja. Bosanski biskup Franjo Baličević (1588.-1615.) posjetio je 1600. „selo“ Ramu i samostan i crkvu sv. Petra. Samostan je je bio građen od drveta, a sakristija i crkva od kamena. U tom kraju bilo je 300 katoličkih kuća s 1200 duša, od kojih je krizmao više 600.[1] Ovo je vjerojatno bilo uže područje Rame.
Piše: Anto Ivić
Premda Rama nije bila prostor Makarske biskupije, dragocjena su izvješća makarskih biskupa o ovom kraju. Tijekom biskupstva fra Bartola (Bariše) Kačića (1615-1645), do Kandijskog rata (1645-1669), cijela je Makarska biskupija bila pod turskom vlašću. U izvješću papi Kačić 1626. spominje ramski samostan u duvanjskoj biskupiji, koja nema svog biskupa, a on se brine za ove župe jer mu ih je preporučio administrator bosanske biskupije. Za ramsku župu te godine navodi da je imala 60 kuća. U Rami je 10. travnja 1634. krizmao 640 osoba, a ispovijeđene su 1554 osobe. Zapisao je: „U župi, koja je oko ramskog samostana, i koja nije tako prostrana ali je onom samostanu vrlo potrebna, vjera katolika je savršena.“ U župi nije bilo pravoslavaca.[2] Premda je vjerojatno na krizmi bilo i vjernika iz okolnih krajeva, nesrazmjer broja krizmanih, odnosno ispovijeđenih osoba, i broja navedenih kućanstava ukazuje da se moglo raditi ipak o kućama u užem području Rame.
Bosanski biskup fra Marijan Maravić u opisu iz 1655. navodi da grad Prozor u Rami ima 80 turskih kuća, a da samostan sv. Petra u Rami skrbi za ono malo, tj. 600 kršćana, koji žive u 60 kuća.[3] Izvješće je nastalo usred ratnog razdoblja. Trajao je Kandijski rat (1645.-1699.), razdoblje u kojem od upada s mletačke strane nisu stradavali samo muslimani, već kao zarobljenici i robovi na mletačkim galijama završavaju i kršćani. U odnosu na ove, vjerojatno otprilike zaokružene brojeve, izvješće nastalo sedamnaest godina poslije, daje preciznije podatke.
Pred Veliki ili Bečki rat, u sukobu Osmanlija s Mlečanima poznatim i kao Morejski rat (1684.-1699.), biskupske kanonske vizitacije obavio je fra Nikola Ogramić-Olovčić. U veljači 1672. biskup je pohodio Ramu. Zatekao je samostan i crkvu sv. Petra. Od 860 vjernika krizmao je 709 osoba.[4] Ako prema podacima iz 18. stoljeću, pretpostavimo da je obitelj u prosjeku imala 8 članova, onda je Rama najvjerojatnije imala oko 105 katoličkih kućanstava. Ovo navodi na zaključak da je tijekom 16. i 17. stoljeća prirodni porast katolika onemogućivan islamizacijom i iseljavanjem, kao posljedicama različitih oblika pritiska, a i posljedicama vojnih upada tijekom rata. Na stanje su svakako utjecale i epidemije koje su zahvaćale i ova područja, ali ipak nešto manje nego urbanija središta.
Svi koji su se osvjedočili što donosi rat, mogu si predstaviti stanje u Rami koncem 1687. Poslije Morejskog rata, kako pišu povjesničari, nastala je prava abominatio desolationis – strah, smrt i praznina.[5] Posljedice upada s mletačkog područja, te odlazak naroda, bili su težak udarac brojčanom stanju katolika u Rami, turski progoni, glad i bolest otežali su nevolju preostalim katolicima Rame. Početkom 18. stoljeća počinje lagana demografska obnova, i to prvenstveno u župama bližim granici, livanjskoj i duvanjskoj, a zatim i na području Rame. Nakon što je Kasum-begu iz Šenkovića kod Travnika, fojnički samostan zbog jamstva vratio ranije dugove ramskog, u Rami je oko 1708. malo raštrkanih katolika opsluživao fra Bariša Ivanović,[6] vjerojatno iz Rame. Makarski biskup Nikola Bijanković, poslije pohoda Duvnu, tijekom više dana u srpnju 1710. bio nadomak Rame, među siromašnim pastirskim kolibama na Ljubuši, a potom u mjestu Slani Doci i u Svinjači, krizmavši ukupno oko 390 osoba. Pri tomu ih je odvraćao od praznovjerja koje se javljalo zbog nedostatka svećenika.[7] Na prostranom području s raspršenim vjernicima i malim brojem franjevaca, pastorizacija je bila zahtjevna.
Osim o brojnosti obitelji i vjernika, izvješća koje su biskupi, odn. apostolski vikari, davali sačiniti nakon završenih vizitacija pružaju informacije i o nekim osobama, često gostoprimcima biskupa i njegove pratnje na pohodima. Stoga, osim statističkog prikaza brojčanih promjena, kratko ćemo se osvrnuti na neke izvještaje.
[1] Karlo HORVAT, Novi historijski spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1909., 72.
[2] Slavko, KOVAČIĆ, Najstariji izvještaji o stanju Makarske biskupije u Tajnom Vatikanskom arhivu (1626.-1658.), Izvori za povijest Splitsko-makarske nadbiskupije, Nadbiskupski arhiv Split, Split 1975., 33, 42. Fra Ljubo LUCIĆ, nav. dj., 25-26.
[3] Euzebije FERMENDŽIN, nav. dj., 477.-478.
[4] Julijan JELENIĆ, Spomenici kulturnog rada Franjevaca (1437.-1878.), Starine, knjiga XXXVI, Zagreb 1918., 142.-143.
[5] Leo PETROVIĆ, Katoličko stanovništvo u Mostaru, Napretkov kalendar 1937, 126.
[6] Jeronim VLADIĆ, Uspomene, 148.
[7] Mile VIDOVIĆ, Nikola Bijanković splitski kanonik i makarski biskup 1645-1730, Split 1981., 103.-104.
