Godina za godinom uz kišovitu jesen prisjetimo se obljetnice koja je protkana tugom i bolom za svima onima koji položiše svoje živote.
Patnja svih patnji upravo se ovih dana davne ’91. godine odvijala u Vukovaru koji je postao sinonim patnje i stradanja. Dana kada je ginuo grad!
Sve ono što se izdogađalo u kasnijim bitkama nije uspjelo baciti sjenu zaborava na mučke poteze srbočetničkih formacija, ubojstva i likvidacije.
Neki kažu da je Vukovar namjerno ostavljen kao topovsko meso da bi Hrvatska bila priznata?!
Možda povijest nekada i da odgovor na to pitanje. Ono što se zna i što je očigledno to je da su vukovarske i sve ostale domovinske žrtve itekako dovedene u pitanje.
Kada vidimo današnju Hrvatsku, uveliko devastiranu, prezaduženu i raseljenu, ne možemo a da se ne zapitamo: Da li je vrijedilo ginuti?
Zemlja, koja je mogla biti druga Švicarska, grca u neimaštini, predvođena izrazito sumnjivim političkim kadrom.
Zemlja u kojoj dobro žive samo oni koji su se “snašli”, hrvatski rečeno: nakrali.
Zemlja u kojoj 70% mladih mašta o tome da jednog dana digne sidro.
Ako se i ginulo da se stvori, još lakše se dozvolilo da se rasturi.
Umjesto da nas obljetnice poput Vukovara trgnu i osvijeste, one nas uvijek iznova gurnu u još dublju letargiju, iz koje očito nema izlaza.
Sa druge strane granice, bosanski Hrvati proživljavaju apokalipsu u kojoj neminovno nestaju. Predvođeni čistom mafijom, balansiraju između Zagreba i Sarajeva na način da i jedni i drugi, za sada, uspješno izmiču stolicu, pa je pitanje dana kada ćemo bolno prizemljiti.
Trenutni rezultat je da nas je sve manje i manje, sve smo siromašniji, a institucije su u velikoj mjeri obezvrijeđene i protkane kriminalom i korupcijom.
Uhljebljeni kadrovi gorljivo brane takvo stanje, na način da ocrne svakog onog tko digne glas. Sreća njihova pa se narod raselio, jer da nije, pitanje bi bilo kolika bi bila popunjenost kontejnera sa stranačkim bukačima.
Kako očito nema kritične mase za radikalne promjene, ostaje nam da i dalje palimo svijeće za poginule, obilježavamo obljetnice i pomolimo se kako za mrtve tako i za sve nas žive.
Očito, samo nam dragi Bog može pomoći jer ovi na vlasti ne žele i neće.
M. Konta
