Kao djeca naslušali smo se bajki, priča u koje smo donekle vjerovali i uživali u većini sretnih završetaka.
A onda smo odrasli, proletjele su sedamdesete, osamdesete i turbulentne devedesete. Devedesete koje su nam pozobale mladost u rovovima, zemunicama i svakodnevnom bojazni za goli život. Mnogi izginuše, ostaše invalidi, a ostali kako ‘ko, trebalo se iznova naviknuti na mir.
Psihološke slike razvojačenih branitelja uveliko su ovisile o situaciji u kojoj su se našli poslje rata. A od kraja rata se mnogo očekivalo, pobogu pa nismo valjda uzalud četiri godine ‘gulili rovove’ da bude gore!
Mora biti bolje! I bilo je bolje….?
Uigrana, organizirana bratija, duboko u pozadini još za vrijeme ratnih operacija provodila je čišćenje narodnih dobara. Dok smo mi bauljali Glamočem, Mliništima, Mrkonjićem…. bratija je haračila i pljačkala.
Danas, tridesetak godina kasnije ti likovi, akteri ekonomskog čišćenja Livna, su većinom u poznim godinama, ugledni i priznati građani grada, a još uvijek toliko moćni da vedre i oblače raznim segmentima livanjskog življenja.
Udruženi, stvorili su hobotnicu sačinjenu od rodbine, prijatelja, kumova i onih čiju su odanost kupili upošljavanjima, sumnjivo stečenim diplomama.
Ostali, koji nisu mogli ili poradi obraza nisu htjeli biti u tom ‘vražjem kolu’, postali su građani drugog reda. Bez mogućnosti opstanka u gradu koji obraniše, kroz prozore autobusa gledali su Čelebić i Korićinu na putu ka europskim bauštelama.
Koliko ih je samo u tim trenucima pomislilo da su rovovi bili okrenuti na krivu stranu. Ni u snu nismo sanjali da ćemo kada odrastemo iznova slušati bajke. Doduše ne onako profinjene kao iz djetinjstva, ali mnogo uvjerljivije i sačinjene od likova kojima prosto moraš vjerovati.
Svako dvije, odnosno četiri godine, scenaristi naših života otvaraju knjige bajkovitih sadržaja. Obasipaju nas pričama od kojih nam procuri voda na usta kao gladnom ispred buregdžinice.
Prosto se ne mogu popamtiti sva obećanja o blagostanju, napretku i boljem životu. Sukladno trenutačnoj situaciji, bajkoviti sadržaj se korigira, no u bobu je isti kao i svi prethodni, sa ciljem da nas se iznova nasanjka i navede da zaokružimo baš njih.
Jasno mi je što djeca vjeruju u bajke, no zašto vjeruju i odrasli, već je pitanje psihijatrijskog vještačenja. Slušati laži od strane osoba koje godinama obnašaju odgovorne funkcije, a da nije došlo do nikakvog pomaka na bolje je čisti idiotizam.
Glasati za takve, a ne pitati gdje su investicije i boljitak obećan prije četiri, osam, dvanaest godina, je kretenizam. Očito da nam je bolje u Njemačkoj te se iz petnih žila trudimo da nas tamo bude što više.
Ako pobijede stari pljačkaški kadrovi, možete se kladiti samo u jedno, a to je još četiri godine tuge i zuluma.
Knjiga bajki se zatvara već dan poslije izbora, a otvara se knjiga basni u kojoj dragi glasači glume glavne likove.
Miljan Konta
