Sveti Ivan je i zaštitnik Roške župe, a na Ivanjdan u Rošku Polju, po stoljetnoj tradiciji, okupi se veliki broj vjernika. Većina iseljenih Rožana ( a većina je iseljena!) nastoji svakako na Ivanjdan doći u svoje rodno selo ili u rodni kraj svojih predaka. Tako će, sigurni smo, biti i danas.
Služene su svete mise devetnice, a lijepo je sinoć bilo i na misi Uočnici u Rošku Polju, nakon koje se mnoštvo vjernika okupilo paliti svitnjak u čast svome zaštitniku, Svetom Ivanu.
Svečano misno slavlje s procesijom danas će u Roškom Polju predvoditi fra Stjepan Klarić, rodom iz duvanjske Župe Bukovica, a sada gvardijan u Slanom. Do prije pola stoljeća uglavnom se hodočastilo, pješke hodilo, preko brda i kamenitim stazama, potom kroz pokošene livade do groblja sv. Ivana na Rošku polju, a danas se stiže vozilima i rijetki su oni koji dolaze pješke. Ne smeta to ni svetom Ivanu, ni Rožanima, važno je da se dođe na groblje, sluša sveta misa, a potom uslijedi pučko veselje, koje ne može biti bez domaće gange:
“Roško Polje i Ivane sveti, u tebi je ko će me uzeti”, “Roško Polje i Ivane sveti, ko će curom jabuka uzeti”, “Roško Polje i ljepote tvoje, tu ostaše uspomene moje”…
Mnogi će se uputiti ili već jesu i u Jajce-Podmilačje, gdje se po tradiciji okupi najveći broj vjernika na svetkovinu svetog Ive.
Gdje god hodili i gdje god se molili neka vas prati zagovor svetoga Ivana.
Molitva svetom Ivanu Krstitelju
O slavni Ivane Krstitelju, koji si se još kao dijete povukao u pustinju i tamo živio isposničkim životom, izmoli nam molimo te, milost da uvijek živimo odijeljeni od ovoga svijeta, barem srcem, kad već nismo tijelom, da te trajno žrtvujemo i obraćamo.
O slavni Ivane Krstitelju, koji si prvi prepoznao i proglasio Isusa Krista pravim Jaganjcem Božjim koji oduzima grijehe svijeta, izmoli nam, molimo te, da uvijek najprije nastojimo proslaviti našega Otkupitelja Isusa Krista i da vjerno slijedimo sve ono što nas se On udostojao poučiti. O slavni Ivane Krstitelju, koji si imao čast biti prvim mučenikom Novog saveza, prignuvši s velikom radošću svoju glavu pod smrtni mač, izmoli nam, molimo te, da uvijek poput tebe budemo spremni žrtvovati i vlastiti život za obranu istine i za slavu Isusa Krista, kako bismo si završivši smrću ovaj krhki i nesretni život, u rajskoj slavi osigurali vječni i blaženi život u zajedništvu s tobom, o blaženi Pretečo Mesijin, kao i s anđelima i svim Svetima. Amen. Oče naš…(medjugorje.info)
Svima čestitamo imendan i neka ih čuva njihov nebeski imenjak sv. Ivan, ali neka čuva i sve ostale!
VIŠE : O životu i mučeništvu sv. Ivana
Roditelji, otac Zaharija i majka Elizabeta, bijahu u poodmakloj dobi, bez djece, i kad su izgubili svaku nadu da će ih imati, Bog im najavljuje rođenje sina. Otac u to ne vjeruje pa ga Bog prekorava i privremeno mu oduzima dar govora. Iz tog razloga susjedi i prijatelji također su zbunjeni i pitaju se: što će biti ovo dijete? (Lk 1, 66).
Opaža se kao neka čudnovata slutnja da se radi o velikom događaju koji lagano sve prožima ostavljajući nam mogućnost da razmišljamo kako najveće vrijednosti, kao npr. život i ljubav, nisu plod naših nastojanja ni povijesnog razvitka, nego su čisti dar.
Ivan Krstitelj, u svojoj osobnoj vrijednosti i povijesnom djelu, jest Božji dar ne samo roditeljima nego svim ljudima svih naroda i vremena. Zato se i naziva čovjek poslan od Boga (Iv 1, 6).
ODLAZAK U PUSTINJU
Ivanov odlazak u pustinju ima nešto simbolično u sebi: pokazuje da njime počinje nešto novo. Prekid s ustaljenim načinom života i rada u obitelji, koji je počeo njegov otac davši mu ime Ivan koje do tada nije postojalo u njihovu rodu, sada se nastavlja.
Ivan odlazi u pustinju da ondje započne dugotrajnu pripravu za svoj životni put. On u sebi osjeća Božji poziv: Bog ga zove da se povuče i u samoći pripremi za veliko djelo – da svijetu navijesti Isusa Krista i s njim zajedno dolazak Božjeg kraljevstva na zemlju. Boravak u pustinji, grubo odijelo od devine kože kojom se Ivan odijevao, hrana koju je uzimao, bili su vidljivi znaci unutrašnje promjene: Ivan je odbacio ustaljen način života ondašnjih Židova, nije pazio na njihove propise o izvanjskoj, prividnoj čistoći, nego se prilagodio vladanju drevnih proroka poput Ilije (usp. 2 Kr 1, i pošao životnim putom koji traži odricanje od lagodna življenja i sebičnih materijalnih interesa, ali budi u čovjeku oduševljenje za više ideale duhovnog života u junačkoj službi pravdi i istini, vjernosti i ljubavi. To su ideali bez kojih se zrela ličnost i zdravo društvo ne mogu ni zamisliti.
PROPOVIJEDANJE
Da bi ostvario postavljeni zadatak, Ivan je najprije neumorno propovijedao. U njegovoj propovijedi ključno mjesto zauzima riječ metanoia. To je grčka riječ kojom se označava unutrašnja promjena, promjena mišljenja, koja pogađa cjelokupni čovjekov život i djelovanje: Bog poziva čovjeka da se pokrene i cijelim svojim bićem, svom svojom snagom, usmjeri prema idealu koji treba upravo sada u ovom svijetu ostvariti, pa zato traži napor i odricanje. Tu, prije svega, dolazi u obzir naše nastojanje da drugačije gledamo, vrednujemo i prosuđujemo sebe, svijet i ljude, svu stvarnost života, kao i svoju sudbinu. Moramo postati svjesni sebe i uvidjeti da smo, uza svu svoju veličinu i dobra djela, neizgrađeni, grešni ljudi, podvrgnuti grijehu, prolaznosti i ništavilu besmisla i smrti.
Sve što je Ivan govorio narodu bila je samo neophodna priprava za Isusovo naviještanje Vesele vijesti. Cijeli sadržaj njegova propovijedanja usmjeren je na Isusa Krista.
KRSTITELJ
Drugi oblik Ivanova javnog djelovanja bilo je krštenje – krštenje obraćenja. Po tom je i nazvan Ivanom KRSTITELJEM.
On sam kaže da je njegovo krštenje obraćenja krštenje vodom, a Isusovo krštenje je krštenje Duhom Svetim (usp. MK 1, 8). Ivanovo krštenje usmjeruje vjernika prema onom daru koji se postiže isključivo djelovanjem Uskrsnulog Krista. Kad je Isus stupio pred Ivana i zaželio da ga on krsti, nalazio se na početku svoga javnog djelovanja; mi bismo mogli reći: bio je na početku svog kršćanskog poziva. U svom krštenju on je slobodno, konkretno i nedvosmisleno potvrdio svoju odanost i vjernost Bogu, i to u svim životnim situacijama, ostavši poslušan sve do smrti.
Dok je Ivan krstio Isusa, opazio je kako – siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba. Uto dođe glas s neba: Ti si Sin moj – ljubljeni koga sam odabrao (Lk 3, 22).
Ovaj znak Bog je dao Ivanu da po njemu prepozna Isusa kao Spasitelja. Zato je Ivan, kad je vidio ovaj znak što mu ga Bog bijaše obećao, mogao sutradan vidjevši Isusa pokazati rukom na njega te ga radosno i svečano predstaviti svijetu: Evo Božjeg Janjeta koje uzima grijehe svijeta! Ovo je onaj za koga vam rekoh :Poslije mene dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene (Iv 1, 30)
GLAS KOJI VIČE U PUSTINJI
S neodoljivom snagom prodirao je Ivanov govor do zadnjih kutaka srca i u ljudima lomio posljednja uporišta tame i zlobe.
Odvraćao je zanimanje ljudi od sebičnih materijalnih interesa i usmjeravao ga prema sve većem čovjekoljublju i onim pitanjima o kojima ovisi konačna sudbina pojedinaca, naroda i svega svijeta u vremenu i vječnosti. Zanos svojih sunarodnjaka za zemaljsko kraljevstvo i njegova materijalna dobra Ivan je pretvarao u oduševljenje za osobno oplemenjivanje i vjeru u Isusa Krista kao ideal čovječnosti i života u zajedništvu s Bogom.
Propovijedajući duhovni preporod, obraćenje i pokoru, Ivan se obraćao svim ljudima, bez obzira na njihovo porijeklo, službu, položaj i društveni ugled. Štoviše, on se najprije obraćao prvacima naroda, jer je njihova odgovornost najveća; naviještao im je da nijedna zemaljska sila nije izuzeta ispod suda Božjeg.
Ivan je proživljavao tjeskobne trenutke, ali se ipak u svojoj vjeri nije pokolebao, niti mu je vjera potamnjela, niti je pouzdanje klonulo, nego su i vjera i pouzdanje pokazali svoje pravo lice. Ivan se, naime, nije dao zbuniti i zavesti na stranputicu; on nije na temelju svog maštanja ili mišljenja drugih sumnjivaca gradio svoj stav i stvarao svoje uvjerenje, nego je potražio jedino razborit izlaz: obratio se izravno Isusu i od njega zatražio pomoć i razjašnjenje. (župa Podmilačje)
