Općine i gradovi traže način na koji će primjenjivati Zakon o roditeljima njegovateljima

Zaključeno je da se od Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, Federalnog ministarstva financija, kao i Porezne uprave FBiH zatraži instrukcija o načinu provođenja ovog zakona. Primjenom ovog zakona jednom od roditelja osobe s invaliditetom priznat će se pravo na status roditelja njegovatelja te omogućiti mjesečna naknada u iznosu od 406 KM (visina najniže neto plaće u FBiH), uz pripadajuće doprinose za mirovinsko i invalidsko, zdravstveno i osiguranje za vrijeme nezaposlenosti. Propisano je da se status roditelja njegovatelja priznaje roditelju osobe s invaliditetom ako je nezaposlen i prijavljen u evidenciju nadležne službe za zapošljavanje, i to do njegove navršene 65. godine života, neovisno o starosti tog djeteta.

U zakonu je definirano da je roditelj njegovatelj roditelj djeteta sa 100-postotnim invaliditetom prouzročenim bolešću ili poremećajem u razvoju, kao i slijepe osobe čiji je vid ispod 0,05, odnosno osobe koja se, prema nalazu Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, ne može osposobiti za samostalan život niti se može samostalno kretati u stambenom objektu, hraniti, odijevati se, svlačiti te održavati osobnu higijenu. Prije tri godine postojala je inicijativa da, po ugledu na susjednu Hrvatsku, pravo na novčanu naknadu ostvaruju supružnici, braća, sestre ili druge osobe koje žive u kućanstvu s osobama s invaliditetom ili osoba koja boluje od teške bolesti. No, za to je potrebno naći novac u proračunima svih razina vlasti u BiH, što se u ovim trenucima čini nemogućim. No, ako BiH želi ispuniti kriterije koje je pred nju stavila Europska unija, morat će naći novac za plaćanje njegovatelja te osigurati primjerenu edukaciju na kojoj će oni moći steći nova saznanja.

Pomoć

Analiza koju je napravio Centar za društvena istraživanja “Akta” u BiH pokazuje kako neformalni njegovatelji nemaju nikakvu potporu države u obliku institucionalne pomoći, poput usluga ili novčane kompenzacije, koja bi olakšala zadatak pružanja njege bili barem djelomično zadovoljila socijalne i ekonomske potrebe neformalnih njegovatelja.

Postojećim politikama nije institucionaliziran proces identifikacije te evidentiranja neformalnih njegovatelja, vrsta njege koju pružaju i njihovih potreba, što bi omogućilo uvid u rasprostranjenost i stanje neformalne njege u BiH te izradu adekvatnih politika u ovom području. Neformalni njegovatelji nemaju pristup adekvatnim savjetodavnim uslugama i obukama koje bi unaprijedile kvalitetu pružene njege, ali i njihovo blagostanje.

Uz to, ne postoje institucionalizirane obuke namijenjene neformalnim njegovateljima koje bi poboljšale kvalitetu pružene usluge.