Mladi liječnik iz Tomislavgrada, Hrvoje Šapina Hrca, ovih je dana nagrađen prestižnom titulom među najboljim liječnicima u Hrvatskoj. Tim povodom razgovarali smo s dr. Šapinom o njegovom putu od rodnog Tomislavgrada do profesionalnog rada u Zagrebu, odnosu prema pacijentima te iskustvima koja su ga dovela do ovog priznanja.
Najprije čestitamo na ovoj tituli! Pretpostavljam da vam godi, pogotovo što dolazi od ljudi o čijem zdravlju brinete. Neću pitati jeste li takvo što mogli očekivati nego kakva je reakcija bila kada ste doznali rezultate?
– Iskreno, bio sam jako iznenađen jer sam mladi specijalist i jer moja ambulanta djeluje tek nešto duže od 2 godine, ali očito je bilo dovoljno vremena da steknem povjerenje velikog broja pacijenata. Nisam očekivao ovo priznanje i za isto se svima srdačno zahvaljujem.
Kako smo mogli već pročitati, odabir je proveden na temelju tri glavna kriterija: ukupnom broju komentara pacijenata, omjeru pozitivnih i negativnih komentara te kvaliteti samih komentara. Jeste li imali uvid u te komentare i koji vas je posebno oduševio?
– Da, imao sam dojavu mojih bivših pacijenata koji su surfajući internetom naišli na stranicu te mi s ponosom rekli o velikom broju komentara i pozitivnih ocjena na moj rad i rad same ambulante, pa sam isto išao provjeriti. Možda mi je najdraži komentar onaj da moj rad i odnos prema pacijentu vraćaju vjeru u rad javnog zdravstva. Istina je da sustav nije idealan, ali uvijek možemo bit ona mala kap koja može učiniti razliku i pomak prema boljem.
Kako održavate kvalitetu skrbi i odnos s pacijentima koji vas je doveo do ove nagrade?
– Potrudim se da se pacijent ne osjeća samo kao broj na papiru. Saslušam ga, dam mu pažnju, razgovaram s njim. Potom slijedi klinički pregled, a nakon njega ponovno prolazimo sve — od objašnjenja postavljene dijagnoze do plana rehabilitacije te daljnjih preporuka. Mislim da se u suvremenoj medicini taj empatični razgovor s pacijentom, pod teretom administracije i manjka vremena, nažalost dosta izgubio.
Vi ste odabrali fizijatriju, a pacijenti vas. Što nam možete reći o izboru tog zanimanja i svom profesionalnom putu?
– Isprva fizijatrija nije bila moj prvi izbor, no kroz dugogodišnji rad na hitnoj i u ambulanti obiteljske medicine stvari su se polako iskristalizirale i eto mene — fizijatra. Profesionalni put, nakon završenog Medicinskog fakulteta u Splitu, započeo je u našem Domu zdravlja Tomislavgrad, gdje sam radio četiri godine i gdje mi je bilo divno raditi. Zatim sam dobio specijalizaciju za OB Koprivnica te sam tamo radio neko vrijeme, a potom sam upućen na specijalističko usavršavanje u trajanju od pet godina na KBC-u Zagreb Rebro. Nakon završene specijalizacije kratko sam se vratio u OB Koprivnica, no dobio sam ponudu Grada Zagreba za rad u Poliklinici za reumatologiju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju dr. Drago Čop, poznatu i kao Mihanovićeva, gdje sam i danas.
Radujemo se uspjesima svakoga čovjeka, osobito onih koji potječu iz našega zavičaja. Kao lokalni patrioti, uvijek se pitamo zašto ljudi poput vas ne „cvjetaju tamo gdje su posijani“. Jeste li se mogli profesionalno razvijati u rodnom gradu? Zašto ste „digli sidro“?
– Kažu da se ne treba vraćati u prošlost, ali ta tema uvijek mi iznova izaziva tugu i ogorčenost. Istina je, nažalost, da sam u rodnom kraju naišao na zid te se nisam mogao dalje profesionalno razvijati. Unatoč mojim molbama, nije bilo plana za moje specijalističko usavršavanje te sam bio prisiljen tražiti drugo rješenje — nažalost, prijavljivati se na natječaje drugih ustanova i odlazak iz Tomislavgrada bio je neminovan. No to ne mijenja mnogo: svaki dan u Duvno pošaljem odgovore na hrpu poruka i poziva s pitanjima o zdravlju, većinom od prijatelja i poznanika. Dakle — mogu ja iz Duvna, ali ne i Duvno iz mene, hehe. A u Zagrebu me ionako svi „naši“ pronađu i ja im, u okviru svojih mogućnosti, uvijek pokušam pomoći.
Pruža li vam hrvatska metropola sve potrebito za daljnji rast, i razvoj i ostajete li i dalje u Zagrebu?
– Da, zadovoljan sam u Zagrebu i zasad ostajem ovdje.
Nekoliko kratkih upita:
Da niste fizijatar, bili bi ste …?
– Najvjerojatnije nastavnik/profesor biologije i kemije.
Tomislavgrad ili Zagreb?
– Uvijek Tomislavgrad.
Brkovi ili brada … (hahha)
– Hahah, brada i nije neka tako da definitivno brkovi.
Najljepše u Tomislavgradu …
– Definitivno naš duvanjski pošteni i vrijedni „svit“. Ako mislite na prirodu, teško je izdvojiti jer je toga toliko. Nadam se da ćemo je sačuvati za buduće generacije. U glavi mi je uvijek slika našeg polja u kasno proljeće, s livadom punom makova i različaka te pogledom prema Ljubuši. Mislim da je naš Hek to i naslikao. Naravno — bez vjetrenjača.
Zdravlje je …
– Briga o sebi.
Pacijent je za vas …
– Centar moga svijeta osam sati dnevno, svaki radni dan od ponedjeljka do petka.
Savjet za mlade liječnike…
– Budite hrabri, educirajte se i učite, jer znanje vam nitko ne može oduzeti.
Želite li nekome posebno zahvaliti?
– Da, svojim roditeljima na trudu, odricanju i odgoju. Otac je, nažalost, pokojni, ali njegov ponos uvijek je bio pogonsko gorivo za moje uspjehe. Mama Kata — svi je znate i znate da je posebna osoba — veliko hvala za sve! Hvala i mojoj seki, bratu, njihovim obiteljima i mojoj tetki Ivi na neizmjernoj podršci.
Također, želim istaknuti neke ljude iz obrazovanja: moju učiteljicu Mariju Kelavu koja je temelj mojega znanja; razrednice Anđu Papić i Franku Tomas; nastavnika Ivana Radoša; profesorice Slavku Bradarić, Ružicu i Jakova Pokrajčića; profesoricu Nevenku Krišto te kolegicu dr. Tinu Krišto – sve ih lijepo pozdravljam.
Posebna zahvala i dr. Silvani Dilber i dr. Žani Ljubić na dugogodišnjoj prijateljskoj potpori te veliki pozdrav mojim kolegama liječnicima, medicinskim sestrama, vozačima, laboratoriju i rtg službi u DZ-u Tomislavgrad, kao i svim mojim pacijentima, prijateljima i Duvnjacima ma gdje bili.
Z.S./Tomislavcity
Objava Intervju s dr. Hrvojem Šapinom: „Pacijent je centar moga svijeta“ pojavila se prvi puta na Tomislav City.
