Autor: Ivica Brešić
Livnjacima su puna usta Livna, ljubavi prema Livnu, srca na plakatima, derneka i koncerata. Kad se isprazne ulice i nastavi stvarnost nestane svega i nigdje nikoga da progovori o toj stvarnosti.
Ništa se nije na bolje promijenilo ni u ovoj 1133. godini. Livno nazaduje. Javna uprava je postala groteska koja se teško može razumjeti.
Još je teže zamisliti budućnost naše djece u Livnu, ako se trendovi nastave kao zadnjih trideset i nešto godina.
Opisat ću rupu u kojoj se Livno nalazi na nekoliko primjera vezanih za funkcioniranje Grada kada je u pitanju javna gradnja, upravljanje prostorom i razvoj poduzetništva.
Ovaj put neću pisati o još uvijek praznoj deponiji na kredit, ilegalnom odlaganju otpada u polju, nepostojanju kanalizacijske mreže i nenaplaćivanju potraživanja za Buško jezero. Neću ni o silnim vjetroparkovima koji se potiho grade iznad našeg grada.
Prvi primjer neka bude isforsirana prodaja velike površine u poslovnoj zoni Orlovača. Na silu se izgurala prodaja 30.000 m2 po cijeni od 1KM po metru kvadratnom. Najavljivala se tvornica poluproizvoda od drveta i brojna radna mjesta. Nekoliko godina kasnije na toj površini niče solarna elektrana u kojoj neće raditi nitko.
Grad je zanemario činjenicu da je to zemljište prodano za samo 30.000 KM i dao investitoru sve dozvole da gradi solarnu elektranu. Bilo gdje u svijetu ovo bi bilo predmet istrage. U Livnu muk?!
U vrijeme dok se ovo događalo osobno sam lobirao da investitor iz dijaspore otvori mali proizvodni pogon u Livnu. Tvrtka je osnovana u Livnu, pronađen je prikladan prostor i iznajmljen. Teškom mukom, jer u Livnu prostora za najam u svrhu pokretanja proizvodnje gotovo da i nema. Jedino što je trebalo je pojačati kapacitet trafostanice koja je postojala u blizini. Znam da je nekada imala kapacitet jer sam radio u tvrtci koja je izgradila i koristila tu trafostanicu.
Međutim pozitivnog odgovora od nadležnih nije bilo. Investitor se obratio Gradu s namjerom da kupi zemljište u poslovnoj zoni Orlovača, onoj istoj gdje je privilegirani dobio zemljište za marku kako bi gradio solarnu elektranu. Odgovor je bio „žao nam je, trenutno nemamo prostora“.
Naposljetku investitor razočaran napušta Livno i iznajmljuje prostor u Tomislavgradu gdje ovih dana pokreće proizvodnju. Nije to jedini investitor iz dijaspore koji je od Grada dobio odbijenicu.
U novoj poslovnoj zoni koja je nastala na najplodnijem dijelu livanjskog polja, otvaranje novih radnih mjesta se odvija neviđenom sporošću. Neopisivi je zločin uništiti plodno tlo za sve buduće generacije Livnjaka kako bi se gradila poslovna zona.
Nitko tada nije reagirao na upozorenja o kršenju zakona o poljoprivrednom zemljištu. Nikad nisam vidio sporiju izgradnju montažnih proizvodnih pogona. Investitori su godinama bili suočeni s nedostatkom dovoljnog kapaciteta električne energije. Navodno je isti problem zaustavio dovršetak još jednog projekta u Livnu.
Jedne prilike je predsjednik jake gospodarske udruge Hrvata iz Bosne i Hercegovine koja je aktivna u Zagrebu javno ismijao poteškoće s infrastrukturom s kojima se suočavaju investitori u toj zoni. Sjećam se kako me bilo sram to slušati. Pitam se je li odgovorne ikad za išta bilo sram!?
Je li ih sram kada za sve građevinske radove i sve projekte biraju istu tvrtku da vrši nadzor?!
Tvrtka osnovana na Kupresu od strane bivšeg radnog kolege i prijatelja savjetnika Gradonačelnika isključivo kako bi po dumping cijenama radila nadzor za Grad Livno. Tvrtka dobiva sve natječaje, nudeći usluge za mizernih par tisuća maraka, kako bi nadzirala trošenje naših novaca i kvalitetu gradnje milijunskih objekata. Do koje dekadencije je taj odnos došao govori i činjenica da se često i sam savjetnik Gradonačelnika potpisuje kao nadzor na situacije koje on kasnije provjera i šalje na plaćanje. Savjetnik koji prije toga priprema natječajnu dokumentaciju, autoritetom savjetnika nadgleda provođenje natječaja koje prečesto kao izvođač dobiva tvrtka njegovog kuma.
Ova tvrtka, daleko najsposobnija u povijesti nadzora, je u prosjeku ostvarivala blizu 50% dobiti od ukupnog godišnjeg prometa. Veliku većinu tog prometa posljednjih godina je napravila s Gradom Livnom. Nadzirali su istovremeno uređenje okoliša kod glazbene i „IGK“, vodovod za Čelebić, Kovačić, Strupnić i Ljubunčić, brojne lokalne ceste, izradu elaborata zaštite od požara novog dječjeg vrtića i rekonstrukciju za ugradnju lifta u zgradu Općine. Sve to uz minimalne troškove, minimalan broj zaposlenih stručnjaka i veliku profitabilnost.
Kako se osjeća Gradonačelnik kada mu dugogodišnja pomoćnica mora doslovno pobjeći na lošije radno mjesto samo kako ne bi odgovarala za prethodno opisano!?
U ovih 1133 godine spominjanja našeg Livna čisto sumnjam da se netko usudio iz pozicije vlasti tako očito rugati žiteljima Livna. Ignoriranje ovakvih pojava puno govori i o nama samima.
Dok se druge sredine, u istoj nesređenoj i disfunkcionalnoj državi, uspješno razvijaju poput Ljubuškog i Tomislavgrada naša vlast se trudi od Livna napraviti Duvno. U arhitektonskom smislu. Dovoljno je samo pogledati „neoalbanski“ arhitektonski stil oko Splitske ulice i sve će biti jasno.
Dok se mladi po malo vraćaju iz Njemačke i drugih zemalja, Grad Livno umjesto da ih dočeka raširenih ruku, smislenim projektima povratka i radnim mjestima nudi im samo metastazu društva od kojeg su bježali kada su odlazili.
CENTAR ZA GRAĐANSKU SURADNJU LIVNO
