Obljetnica smrti fra Kazimira Ivića (16. IV. 1890. – 5. XII. 1968.)

Fra Kazimir, krsnim imenom Božo, rođen je 16. travnja 1890. u Rumbocima od roditelja Mije i Marte Ivić r. Mišura. Krstio ga na Šćitu 20. travnja 1890. fra Pavo Kovačević. Osnovnu školu pohađao je na Šćitu, šest razreda gimnazije završio je u Visokom (1902. – 1908.), a sedmi i osmi s maturom položio je privatno u Tuzli 5. veljače 1912. U novicijat ga je 11. srpnja 1908. u Fojnici primio i u redovničko odijelo obukao provincijal fra Franjo Komadanović, pred kojim je u Fojnici 15. srpnja 1909. položio i prve zavjete. Na oblačenju je uzeo ime fra Kazimir. Teologiju je studirao u Sarajevu, gdje je završio osam semestara (1909. – 1912.), a slavistiku u Grazu (1912. – 1913.) i Beču (1913. – 1916.), gdje je 4. ožujka 1916. doktorirao iz slavenske lingvistike. Doživotne zavjete položio je u Kraljevoj Sutjesci 17. srpnja 1912. pred provincijalom fra Lovrom Mihačevićem. Za prezbitera ga zaredio u Sarajevu pomoćni biskup Ivan Šarić 6. listopada 1912. Mladu misu proslavio je na Šćitu 13. listopada 1912.

obljetnica smrti fra kazimira ivića (16. iv. 1890. – 5. xii. 1968.)

 

Na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom predavao je hrvatski i njemački jezik te filozofiju (1916. – 1937., 1939. – 1944.), a jedno vrijeme bio je i nastavnik na Kožarskoj školi u Visokom. Biran je za meštra klerika (1921.), direktora Gimnazije (25. travnja 1928. – 15. svibnja 1937.), dva puta definitora Provincije (svibanj 1931. – srpanj 1933., prosinac 1939. – svibanj 1941.), vizitatora Provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu (1937.), vizitatora Provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu (1939.), te samostanskoga vikara u Visokom (29. travnja 1943. – 28. travnja 1944.). Vodio je i kroniku gimnazije u Visokom (25. travnja 1928. – 3. veljače 1937.).

obljetnica smrti fra kazimira ivića (16. iv. 1890. – 5. xii. 1968.)

Fra Kazimir je predsjednik rezidencije (30. travnja 1937. – 17. prosinca 1939.) i župnik na Šćitu (2. svibnja 1937. – 17. prosinca 1939.). U samostan na Šćitu doveo je 1938. školske sestre franjevke Hercegovačke provincije. Župnik je na Gračacu od 28. travnja 1944. do hapšenja 17. listopada 1948. Njegovo se hapšenje i zatvaranje dogodilo točno dva tjedna nakon što je pod pučkom misom 3. listopada provincijal Bosne Srebrene fra Vitomir Jeličić blagoslovio zvona za župnu crkvu na Šćitu „naglašavajući kako je to uspomena na činjenicu što su franjevci već sedam stoljeća slavili Boga u Bosni, a od toga 500 godina u Rami, gdje su crkva i samostan pet puta gorjeli, ali su se dizali iz pepela kao i ova zvona koja su opet podignuta na drveni zvonik.“

obljetnica smrti fra kazimira ivića (16. iv. 1890. – 5. xii. 1968.)

U Bilješkama o Franjevačkom samostanu u Rami sam je fra Kazimir zapisao: „Za blagoslova zvona bila je asistencija. Ja nisam u njoj bio. Meni su rekli da držim red i da odmah u početku zamolim mp. provincijala da blagoslovi zvona, što sam vrlo rado učinio. Kad sam iza podne išao s brevijarom u gaj, prolazeći ispred stare kuće, gdje je bilo sijelo milicije, čujem riječi: On je otvorio konferenciju! Mene su i prije neki poznanici, kao Salko Balić i Anto Čalić, upozoravali da će me zatvoriti, a i oni koji su u zatvoru bili pripovijedali su mi da sve o meni pitaju i da traže što bilo da me zatvore.“

Fra Kazimir nadalje bilježi kako je odveden u zatvor: „Popodne dođe limuzina po mene, dadnu mi nalog za lišenje slobode, premetnu kuću i odvezu me najprije u Konjic u Miliciju, gdje sam ostao dva dana i onda me prebace u središnju UDB-u kod Okružnog suda u Sarajevu.“

obljetnica smrti fra kazimira ivića (16. iv. 1890. – 5. xii. 1968.)

Na dvije godine zatvora osudio ga je Oblasni sud u Mostaru 17. ožujka 1949., a krivnja mu se, prema optužnici i presudi, sastojala u tome što je po nečijoj anonimnoj poštanskoj dojavi muslimane, navodno, nazvao neugodnim, uvredljivim imenom. Naravno, fra Kazimir to nije mogao priznati jer je to bila obična inkriminacija, blaćenje i laž, s obzirom da je s muslimanima imao vrlo dobre odnose.

Kad se fra Kazimirov odvjetnik Slobodan Tambić žalio na previsoku kaznu, Vrhovni sud u Sarajevu povisio mu je kaznu na tri godine. Nakon što je u Zenici odležao dvije godine i 22 dana, uvjetno je pušten na slobodu 9. studenoga 1950. Nakon dva dana došao je u samostan na Šćitu, a potpuno je oslobođen istom 17. listopada 1951., kada su se navršile tri godine od hapšenja.

Službu župnog vikara obnaša u Fojnici (5. travnja 1951. – 28. lipnja 1951.), potom je župnik u Ljubunčiću kraj Livna (28. lipnja 1951. – 7. svibnja 1953.), zamijenivši fra Vladislava (Vladu) Ćurića. Iz njegova dvogodišnjeg župnikovanja u Ljubunčiću vrijedi zabilježiti ovaj događaj: 5. listopada 1952. pozvao ga je šef Povjerenstva unutarnjih poslova u Livnu gosp. Mirko Baković i tražio od njega da potpiše neki formular u kojem se od njega zahtijevalo da u svojoj pastoralnoj službi, jer je bio kažnjavan za krivična djela protiv naroda i države, ne smije katehizirati djecu. Formular je potpisao i na taj način bio ograničen u najvažnijoj pastoralnoj djelatnosti.

obljetnica smrti fra kazimira ivića (16. iv. 1890. – 5. xii. 1968.)

 

Iz Ljubunčića fra Kazimir odlazi za župnika u Tišinu (7. svibnja 1953. – 30. lipnja 1955.). Fra Kazimir iz Tišine šalje 15. lipnja 1955. dopis provincijalu fra Josipu Markušiću u kojem piše: „Ako preč. Starješinstvo iz bilo kojeg razloga smatra, da je zgodno da ne budem više na ovoj župi Tišini, mislim, da je najzgodnije, da me odredite u Ramu, da se iza mnogo truda pripravljam za veliki put u vječnost, za što preč. Naslov najljepše molim.“ Iz Tišine fra Kazimir odlazi na Šćit gdje obavlja službu samostanskog i župnog vikara (30. lipnja 1955. – 11. kolovoza 1958.) do umirovljenja. Zlatnu misu proslavio je na Šćitu 14. listopada 1962.

Kao direktor Gimnazije zauzimao se za afirmaciju visočke gimnazije, koja je za njegova direktorstva postigla značajne rezultate: otvoren je Konvikt za vanjske đake, Gimnazija je dobila, uz klasična, i realna odjeljenja, povećao se broj profesora, osnovan je lapidarij i numizmatička zbirka te proslavljena 50. obljetnica Gimnazije (1932.). Nabavljen je vrijedan inventar za Gimnaziju, podignuta je gimnazijska dvorana Dom sv. Ante, u kojoj je otvoreno i prvo kino u Visokom. Redovito su tiskani gimnazijski izvještaji (1929./1930. – 1936./1937.), a zaslužan je i za proslavu 700. obljetnice smrti sv. Franje (1927.). Bio je pokretač i odgovorni urednik Franjevačkog vijesnika 1927., a 1928. uređuje ga zajedno s fra Bonifacom Badrovom. U Visokom je godinama bio predstavnik Hrvatskog kulturnog društva Napredak.

obljetnica smrti fra kazimira ivića (16. iv. 1890. – 5. xii. 1968.)

„Sa sigurnošću je fra Kazimir predavao svoje predmete. Bio je spreman prekinuti zamornu atmosferu u razredu ispričavši nešto smiješno, komično. Vedar i pokretan, njegov bi se talenat rascvao u društvu mladih, koje je rado vodio na daleke izlete, jer je i sam bio dobar pješak i ljubitelj prirode. On nije volio svoj kraj kao isključivi distriktaš, volio je Šćit-Ramu, kraj od nježne prirodne ljepote i u obrisima svoga horizonta ima mistiku uzlaza i dalekih boja u tamnom plavetnilu. A i narod tog predjela, čist, veseo u čijem nezaustavnom smijehu čitaš nevinu savjest i svladanu nestrpljivost“, zabilježio je fra Ljubo Hrgić.

Kao gimnazijalac u Visokom sudjelovao je u pokretanju đačkog lista Cvijet (1907.), u kojem je tiskao svoje prve radove. Kasnije piše o Narcisu Jenku, Ivanu fra Franji Jukiću, fra Jeronimu Vladiću, fra Grgi Martiću i drugim franjevcima, o zbivanjima u Crkvi kod nas i u svijetu, o franjevačkoj prošlosti i sadašnjosti, o sv. Franji i drugim uzorima kršćanskog življenja, o važnim kulturnim događajima; prikazuje, ocjenjuje i komentira djela drugih autora; sastavlja komemorativne članke i nekrologe. Objelodanio je više od stotinu priloga u Našoj misli (1918. – 1919.), Glasniku sv. Ante (1923., 1925. – 1933., 1936., 1940., 1943.), Hrvatskoj slozi (1923.), Novoj reviji (1923.), Obzoru (1926.), Kalendaru sv. Ante (1927. – 1930., 1933., 1941., 1943.), Franjevačkom vijesniku (1927. – 1933., 1940.), Napretku (1929. – 1930.) i Hrvatskoj straži (1930.).

obljetnica smrti fra kazimira ivića (16. iv. 1890. – 5. xii. 1968.)

Fra Kazimir je savjesno bilježio sve što je mogao naći o Rami nastavljajući ondje gdje je stao fra Jeronim Vladić, koji mu je bio uzor, sa svojom knjigom Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu i njezinom dopunom Urežnjaci iz Rame. Posebno je bio marljiv za vrijeme obnove crkve i samostana za gvardijana fra Eduarda Žilića. Sve što je vidio i čuo, on je zapisao. Kad je 10. lipnja 1967. nastala pauza u radovima na crkvi, fra Kazimir je sutradan prestao pisati svoje bilješke. Već je bio teško bolestan. Njegove je bilješke prepisao fra Ivo Žilić. Na kraju Bilježaka stoji: „Prepisao dovle 3. ožujka 1968. Žilić fra Ivo.“

obljetnica smrti fra kazimira ivića (16. iv. 1890. – 5. xii. 1968.)

Fra Kazimir nije bio pretežak za svoju visinu i krupnoću, iako se malo gegao pri hodu. Zdravlje ga je, u biti, dobro služilo do pred kraj života. Kada je 19. siječnja 1966. pao u crkvi, nije tomu pridavao velike važnosti. Sutradan je opet pao, ali ni na to se nije obazirao. Pošto je ipak otišao u Sarajevo na pregled, utvrđeno je da bi mu trebalo operirati prostatu, ali liječnici se nisu usudili zbog slabosti srca. Kad je 23. listopada iste godine pao na srednjem trijemu crkve, nije mogao ni misu slaviti iako je bila nedjelja. Morao je odležati pa je tek 30. listopada 1966. opet služio misu. Umro je u 78. godini života i 61. redovništva u samostanu na Šćitu 5. prosinca i pokopan 7. prosinca 1968. na groblju u Ripcima.

obljetnica smrti fra kazimira ivića (16. iv. 1890. – 5. xii. 1968.)

Fra Kazimir je bio krepak i živahan čovjek. Volio je svoj narod i užu domovinu pa je s velikom ljubavlju istraživao bosanskohercegovačku prošlost i sadašnjost. Kao dugogodišnji profesor prenosio je na mlađe naraštaje svoje bogato životno iskustvo, ističući čistoću, bogatstvo i ljepotu materinskog jezika. Uvjeravao je mlade da će narod s višom kulturom lakše prebroditi nedaće. U sebi je sretno spajao velikodušnost, otvorenost i susretljivost ramskoga puka te mekoću, pitomost, energičnu volju i bistrinu školovanog gorštaka. Cijeloga života ostao je vjeran prvotnim franjevačkim idealima, unatoč svim životnim teškoćama.

Uz neobjavljene Bilješke o Franjevačkom samostanu u Rami od 1882. godine urednik je knjiga:

Sv. Franjo Asiški, prigodom sedamstogodišnjice njegove smrti, Odbor za jubilejsku proslavu Herceg-Bosne, Hrvatska Tiskara, Sarajevo, 1927.

Pedesetogodišnjica Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Visokom, Trgovačka štamparija M. Ramljak i drugi, Sarajevo, 1933.

Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene (1557. – 2020.), Općina Prozor-Rama, Prozor 2022.



ramski-vjesnik.ba

Popularno danas